1. Obilježja merkantilizma.

Doktrine ekonomske politike su skup sistematski izloženih stavova o osnovnim ekonomskim problemima i mogućnostima njihovog rješavanja, koji su izraz interesa vladajuće klase u određenom društveno-ekonomskom poretku i koji čine njegovu ideološku osnovicu. Ovdje je naglasak na zaštiti interesa vladajuće klase, što u prvi plan stavlja zahtjev za adekvatnošću iznesenih stavova s društveno-političkim okružjem, dok pitanje efikasnosti poduzetih mjera dolazi u drugi plan. Pitanje efikasnosti u prvom je planu kod znanstvenih ekonomskih teorija koje nastoje proučiti stvarnost i dokučiti istinu o različitim ekonomsko-društvenim procesima. Ekonomsku teoriju možemo opisati i kao sistem znanja i shvaćanja o ekonomskim pojavama zasnovanih na poznavanju uzroka njihovog nastanka, funkcioniranja i razvoja. Element interesa vladajuće klase i "adekvatnosti" ovdje izostaje.

U tom smislu doktrina često iznosi i zahtjev za akciju i promjenu stanja, dok se znanstvena ekonomska teorija zadovoljava promatranjem i analizom postojećeg stanja te određenim preporukama, prije svega vođena idejom efikasnosti ekonomskog sustava.

Veće zanimanje za ekonomske probleme raslo je sa širenjem procesa prvobitne akumulacije kapitala tijekom 15. i 16.st. To je razdoblje kapitalizma, uvelike obilježeno težnjom za povećanjem bogatstva kao izvora društvene moći – jačanje rudarstva, obogaćivanje gradova i priljev velikih količina zlata i srebra iz prekomorskih zemalja utjecali su na razvoj zanatstva, novčarstva i trgovine te afirmaciju trgovačkog i novčarskog staleža, ali i raslojavanje feudalnog društva i proletarizaciju sitnih obrtnika i seljaka. Na političkom planu jača središnja vlast i vode se veliki ratovi što iziskuje veće troškove i savez vladara s bogatim trgovcima i novčarima. Svemu su doprinijeli i protestantizam i kalvinizam, koji bogaćenje smatraju imperativom.

Merkantilizam je vladajuća doktrina iz vremena nastanka kapitalizma, a fiziokratizam nastaje kao reakcija na merkantilizam u ime interesa feudalnih veleposjednika, osobito u područjima gdje ideje bogaćenja te jačanja trgovine i novčarstva nisu uspjele potisnuti poljoprivrednu djelatnost.

Merkantilisti kao ideolozi trgovačke buržoazije od nosioca državne vlasti traže usmjeravanje ekonomske politike prema povećanju bogatstva – time se merkantilizam, po usmjerenosti na konkretnu društvenu akciju, u potpunosti uklapa u gore objašnjene postavke ekonomskih doktrina.

Nasuprot dotadašnjem shvaćanju vrijednosti kao isključivo upotrebne vrijednosti (korištenje zemlje i sl.), javlja se ideja o vrijednosti koja se izražava u općem sredstvu razmjene, novcu.

Osnovni cilj ljudske djelatnosti mora biti akumulacija vrijednosti u novcu, dakle, bogaćenje;a) za državu je dobro što i za pojedinca – gomilanje novca (zlato i srebro) kao jedine

prave društvene vrijednosti;b) svrha privređivanja je u povećanju količine plemenitih metala u državi;c) zemlja bez tih metala mora ih dobiti vanjskom trgovinom u kojoj mora ostvariti

pozitivnu bilancu.

1

2. Karakteristike merkantilizma u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj.

S obzirom na autore i društveno-političke okolnosti u kojima su se oni nalazili, konkretne ekonomske mjere koje su se javile u okvirima merkantilizma podosta se razlikuju.

Najsnažniji je razvoj doživio u Engleskoj, gdje su i uvjeti za razvoj trgovine, brodarstva i otvaranje manufaktura bili najpovoljniji. Parlamentarna monarhija, crkvena autonomija te jedinstveno nacionalno zakonodavstvo po pitanju manufaktura i ukidanja cehovske organizacije zakonodavstva znatno su doprinijeli novoj ekonomskoj praksi.

Prijedlozi engleskog merkantilista Stafforda odnose se u prvom redu na vanjskotrgovinsku politiku i polaze od primitivnog shvaćanja da pozitivna trgovinska bilanca znači zbroj pozitivnih bilanci poslovanja svakog pojedinog trgovca s inozemstvom. Ti su prijedlozi odraza našli u trima zakonima;

a) engleski trgovci koji su putovali u inozemstvo su svoju robu prodavali samo preko posebnih stovarišta (Zakon o stovarištima);

b) tamo su djelovali posebni policijski agenti (Zakon o tajnoj policiji) koji su pazili da trgovci pri povratku u zemlju donesu više novca (plem. metala) nego što su odnijeli;

c) u Engleskoj su ti agenti pazili da strani trgovci utroše sav doneseni novac na kupovinu engleske robe (Zakon o obaveznom trošenju).

Kasnije Thomas Mun dokazuje da nije štetno za zemlju ako se novac iznosi da bi se u inozemstvu kupila roba, jer se njezinom preprodajom opet može ostvariti dobit – bitno je da je ukupni izvoz zemlje u određenom razdoblju veći od uvoza (moderno shvaćanje platne bilance). Stoga su se zalagali za osnivanje trgovačkih kompanija (Istočnoindijska kompanija) te zaštitu vlastitog brodarstva, koje također može biti dohodovno ako se prijevozničke usluge naplaćuju. Zakon o navigaciji (1651.g.) kojim je zabranjeno dovoženje strane robe na nematičnim brodovima u engleske luke bio je povodom za rat s Nizozemskom.

Kasniji merkantilisti zahtijevaju liberalizaciju ekonomske aktivnosti unutar zemlje, povećanje efikasnosti poslovanja velikih trgovačkih kompanija, a poneki i zabranu izvoza sirovina i razvoj manufaktura radi njihove prerade u finalne proizvode.

Francuska je u to vrijeme (17.st.) bila apsolutna monarhija, a ekonomiju vodi sloj upravnih činovnika – intendanti. Njihovo plemićko podrijetlo, skolastičke ideje, jači cehovski mentalitet i orijentiranost na kontinentalnu Europu snažno utječu na specifičnosti francuskog merkantilizma, osobito ideju o razvoju manufakturne proizvodnje radi izvoza.

Jean Bodin govori o važnosti carinske politike kojom se država može obogatiti jer po visokim stopama carini izvoz robe neophodne inozemstvu, zabranjuje izvoz sirovina, umjereno carini strane sirovine, a visokim carinama opterećuje strane finalne proizvode. Montchretien zahtijeva osnivanje državnih manufaktura radi izvoza, koje ideje je nastojao provesti kraljev ministar financija Colbert - kolbertizam. Za razliku od Engleske, u Francuskoj je državno regulirana proizvodnja uske palete luksuznih proizvoda visoke kvalitete za malen broj kupaca polučila kontraproduktivne efekte i nije doprinijela zamahu gospodarske djelatnosti.

2

Njemačka je tijekom 15. i 16.st. podijeljena na manje državice, oslabljenog gospodarstva i sa smanjenim brojem stanovnika. Privreda je sve do sredine 17.st. bila slaba i utemeljena na poljoprivredi pa nije bilo uvjeta za snažniji ekonomski razvoj unaprjeđenjem trgovine i novčarstva.

Djela s područja ekonomske politike javljaju se tek od sredine 17. do sredine 18.st. – Pufendorf, von Justi, Becher i dr. bave se najviše povećanjem broja stanovnika i njihovim ekonomskim osnaživanjem te efikasnim prikupljanjem i razumnim trošenjem državnih prihoda. Osnovne ideje su bile da se standard i sigurnost građana treba postići mudrom državnom upravom te marljivim i poštenim radom. Zalažu se za dobro upravljanje državom i racionalno vođenje državnih financija, tj. državne kase (kammer) – kameralistika. Kameraliste smatramo utemeljiteljima moderne znanosti o upravi i teorije javnih financija.

3. Doktrina fiziokratizma.

Nastanak i razvoj ove doktrine vezan je isključivo uz Francusku u razdoblju od 1746. do 1780.g., iako je i kasnije u drugim zemljama bilo autora sklonih fiziokratskim idejama.

Nastaje kao reakcija na merkantilizam, a razlikuje se po tome što je riječ o prvom pokušaju stvaranja jednog konzistentnog sustava ekonomske teorije i objašnjenja cjelokupnog procesa društvene reprodukcije kao organskog procesa. Merkantilizam smatramo i prvom organiziranom školom ekonomske teorije, čiji je začetnik François Quesnay.

Francuska je, za razliku od Engleske, bila pretežito poljoprivredna zemlja pa u njoj merkantilističke ideje nisu naišle na odjek na koji su naišle u drugim zemljama. Zaostala feudalna poljoprivreda je i dalje ostala osloncem francuskog gospodarstva te je u cilju njezinog osnaživanja bilo nužno veću pažnju posvetiti poljoprivredi, a ne trgovini i novčarstvu.

Ekonomski stavovi zasnivaju se na postavci o prirodnom poretku koji se temelji na vječnim prirodnim zakonima koji stvaraju unaprijed određeno stanje ekonomske i društvene harmonije. Privredna zbivanja treba prepustiti prirodnom tijeku stvari – načelo ekonomskog liberalizma laissez faire. Što se tiče društvenog bogatstva smatraju da povećanju društvenog bogatstva pridonosi jedino materijalna proizvodnja, a ne trgovina i razmjena. Na temelju poljoprivredne proizvodnje u kojoj se dobiva više od uloženog zaključili su da je upravo taj višak dar prirode i rezultat djelovanja prirodnih zakona. Trgovina je razmjena ekvivalenata, a ne način povećanja bogatstva – poljoprivreda je jedina proizvodna djelatnost – društvo dijelimo na poljoprivrednike, vlasnike zemlje i ostalo stanovništvo. Zalagali su se za dalekosežne ekonomske i financijske reforme;

a) reforma zemljišnih posjeda čiji je cilj uvesti modernije mjere obrade i okupiti sitne posjede radi veće efikasnosti proizvodnje i povećanja proizvodnog viška;

b) reforma trgovine žitaricama čiji je cilj održavanje visokih cijena žitarica radi većih novčanih prihoda poljoprivrednika i kontrolirani izvoz i uvoz;

c) porezna reforma uvođenjem jedinstvenog poreza za vlasnike zemlje kojima višak pripada.

3

4. Liberalizam.

Društveno-ekonomska pozadina liberalizma i protekcionizma, kao dviju dominantnih teorija industrijskog kapitalizma, je u jačanju proizvodnje kao posljedici razvoja trgovine. Komercijalna, efikasna i tržišno orijentirana proizvodnja zamijenila je sitne zanatske radnje i u tom smislu zahtijevala mjere ekonomske politike usmjerene na poticanje razvoja proizvodnje, čemu je najviše pogodovala što veća sloboda u pribavljanju zemlje, sirovina i radne snage. Više se nije moglo na ekonomski proces gledati parcijalno i zahtijevati samo jačanje trgovine, javila se potreba za cjelovitim pristupom procesu društvene reprodukcije.

Liberalizam je kao doktrina ekonomske politike nastao u Engleskoj i Škotskoj, na temelju filozofskih i pravnih ideja o slobodi kao čovjeku prirođenom i neotuđivom pravu. Zasluge za teoretsku formulaciju liberalizma pripadaju u prvom redu Smithu i Humeu.

Nošen idejom da je prirodni poredak nadređen ljudskim institucijama i djelovanju Smith u svojem djelu "An inquiry into the nature and causes of the wealth of nations" govori o ostvarenju poretka utemeljenog na slobodi konkurencije, neovisno od državne merkantilističke intervencije i feudalnih prerogativa. Prema njemu, automatsko djelovanje tržišnog mehanizma stvara skladan sistem ekonomskih odnosa u cijelom društvu.

Smith je razradio ideju "djelovanja nevidljive ruke" u usmjeravanju privredne aktivnosti pojedinca. Iz navedene je ideje kasnije razrađeno načelo djelovanja tržišne privrede, privrede utemeljene na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i podjeli rada određenoj djelovanjem tržišnog mehanizma. Naime, konkurencija cijenama i kvalitetom na tržištu tjera individualne proizvođače da optimaliziraju proizvodnju i proizvode samo ono u čemu su najvještiji i ono što im donosi najveću korist.

Navedeno se kasnije razvilo u ideju o inherentno demokratskom sistemu ekonomskih odnosa u kojem svaka novčana jedinica koja je potrošena na kupnju neke robe na tržištu znači i "glasački listić o opravdanosti te i takve proizvodnje".

Ideju o podjeli rada Smith je proširio smatravši da je stupanj podjele rada ograničen veličinom tržišta pa, kao što postoje pojedinci koji se specijaliziraju za određeni tip proizvodnje, mogu postojati i države koje proizvode primarno ono za što imaju mogućnosti i što im treba – međunarodna podjela rada.

Liberalizam se zalagao i za potpunu slobodu međunarodnih plaćanja i ukidanja ograničenja međunarodnog prometa plemenitih metala. Hume govori o skoro samostalnom reguliranju trgovinske bilance – ukoliko u nekoj zemlji nastane pasivni saldo trgovinske bilance, smanjuje se količina novca u opticaju pa dolazi i do smanjenja nadnica i cijena, što utječe na smanjenje cijena i veću konkurentnost domaće robe, što stimulira izvoz i pozitivno djeluje na platnu bilancu – to se nastavlja sve dok se ne uspostavi dovoljna količina zlata / novca na tržištu i dok mu cijena opet ne padne.

Pod Smithovim utjecajem se liberalistička ekonomska politika počela provoditi već krajem 18.st. (kroz stotinjak godina je liberalizirana trgovina žitaricama, sklapani su liberalni trgovinski ugovori s inozemstvom itd.). Doktrina je najviše uspjeha imala u Engleskoj, gdje se formalno održala sve do 1915.g., iako se stvarno počela napuštati već 1873.g. nakon industrijske i poljoprivredne krize.

4

5. Uloga države u teoriji liberalizma.

Osnovni zahtjev liberalističke doktrine u pogledu vođenja ekonomske politike je bio u tome da se javna vlast treba kloniti bilo kakvog uplitanja u redovito poslovanje industrije i trgovine;

a) ukidanje trgovačkih povlastica i zaštite interesa veleposjednika;b) državno osiguranje efikasne obrane zemlje na unutarnjem i na vanjskom planu;

aa) sprječavanje nasrtaja na život, slobodu i imovinu građana;bb) zakonodavstvo koje bi afirmiralo red i mir, efikasnu državnu upravu i načelo

povjerenja u prometu;c) održavanje ustanova i objekata neophodnih privredi – kanali, luke, ceste i sl. (Marx

– država se svodi na "noćnog čuvara buržoazije").

Nošen idejom da je prirodni poredak nadređen ljudskim institucijama i djelovanju Smith u svojem djelu "An inquiry into the nature and causes of the wealth of nations" govori o ostvarenju poretka utemeljenog na slobodi konkurencije, neovisno od državne merkantilističke intervencije i feudalnih prerogativa. Prema njemu, automatsko djelovanje tržišnog mehanizma stvara skladan sistem ekonomskih odnosa u cijelom društvu.

6. Uvjeti nastanka i mjere protekcionizma.

Ideja o ograničenju slobode vanjske trgovine radi zaštite domaće proizvodnje od nepoželjnih učinaka inozemne konkurencije poznata je još od antičkih vremena kada je Platon predlagao takve mjere radi revitalizacije atičke poljoprivrede.

Prva formulacija moderne doktrine protekcionizma potječe iz SAD-a – Hamilton se bavio problemom razvoja domaćih manufaktura i regulacije unutrašnjeg američkog tržišta. Smatrao je da je najveća zapreka ostvarivanju tih ciljeva zloupotreba slobode trgovanja od strane engleskih trgovaca koji su u mjestima gdje je otvorena neka nova manufaktura proizvode, koje je i ona proizvodila, prodavali ispod cijene (dumping), čime su te pogone tjerali na zatvaranje. Stoga je predlagao uvođenje odgojnih carina radi zaštite mlade industrije sve dok se ona ne osposobi za ravnopravnu borbu s inozemnom konkurencijom.

Njegove su ideje prihvaćene i u Europi gdje je njemački ekonomist List, razmatrajući trgovinske odnose njemačkih država i Engleske, zaključio da konstantan izvoz poljoprivrednih proizvoda i uvoz industrijskih dugoročno negativno djeluje na njemačko gospodarstvo. Izvoz poljoprivrednih proizvoda specijalizira njemačko gospodarstvo na tu vrstu proizvodnje. No, uz povećanje stanovništva i daljnju podjelu zemljišta s vremenom dolazi do pada efikasnosti i nazadovanja gospodarstva. Njega je potrebno zaštititi razvijanjem industrijskih proizvodnih kapaciteta, tj. putem tzv. industrijskog odgoja nacije. List je prvi iznio teoriju privrednog razvoja putem industrijalizacije.

Sustav solidarne zaštite (Solidarschutzsystem – njemački autor Wagner) izrazito je konzervativna varijanta protekcionizma karakteristična za monopolni kapitalizam, a uključuje ograničavanje slobodne trgovine i poljoprivrednim i industrijskim proizvodima – iako su u počeku poljoprivrednici odbijali, a industrijalci zahtijevali zaštitu industrijskih proizvoda, uvoz jeftinih žitarica iz Amerike je tijekom gospodarske krize 1873.g. promijenio njihovo mišljenje.

5

7. Posljedice primjene protekcionizma & koje su se ideje kasnije razvile?

Protekcionističke su ideje već od sredine 19.st. naišle na velik odjek i u SAD-u i Europi;

a) ograničavanje vanjske trgovine konvencionalnim carinama (dogovorno utvrđene među zemljama trgovinskim partnerima);

b) praktičko onemogućavanje trgovine izuzetno visokim prohibitivnim carinama (carine postaju instrumentom ekonomske agresije);

c) jačanje industrijskog monopola u rukama domaćih monopolista koji se čak udružuju u industrijske kartele kako bi poticali izvoz pojedinih proizvoda, a inzistirali na visokim carinama na uvoz;

d) agrarni protekcionizam uz privatne i državne subvencije i premije za izvoz;e) administrativni protekcionizam koji uvoz neke robe ograničava nametanjem

određenih propisa o kvaliteti proizvoda;f) kolonijalna ekspanzija (imperijalizam) i osvajanje novih tržišta na silu čest su

odgovor na politiku superprotekcionizma / ekstraprotekcionizma, a koja je negativno utjecala na međunarodnu podjelu rada, mogućnost izvoza, konkurentnost i prisutnost na svjetskom tržištu.

Na osnovama ovih ideja, kasnije se razvijaju:

a) protekcionizam kao sredstvo za razvoj nerazvijenih zemalja– rumunjski ekonomist Manoilesco ukazuje na koristi koje malene i nerazvijene zemlje imaju od promjene ekonomske strukture industrijalizacijom; o transferu moderne tehnologije, poboljšanju trgovanja s inozemstvom asimetričnim trgovinskim dogovorima i stabiliziranju deviznog priljeva diverzifikacijom izvoza govori i argentinski ekonomist Prebisch;

b) doktrina imperijalizma razvijena je u nacističkim / fašističkim zemljama između dva svjetska rata kao doktrina o ekonomiji velikog prostora (Grossraumwirtschaft), a zagovarala je nezavisnost nacionalnih privreda stvaranjem autarkičnih privrednih cjelina na osvojenim prostorima u cilju što manje ovisnosti o inozemnim sirovinama.

8. Mjere zaštite kod protekcionizma.

a) Odgojne carine je u SAD-u predlagao Hamilton, kao sredstvo zaštite mlade industrije i njezinu pripremu za konkurentnost na tržištu.

b) List je u Njemačkoj razvio teoriju o privrednom razvoju putem industrijalizacije. Sukladno tome, cjelokupni privredni razvoj zemlje treba temeljiti na industriji, jer ona jedina osigurava dugoročnu opstojnost privrede. Stoga treba zaštititi domaću industriju nametanjem ograničenja na uvoz tih proizvoda.

c) Sustav solidarne zaštite (Solidarschutzsystem – njemački autor Wagner) izrazito je konzervativna varijanta protekcionizma karakteristična za monopolni kapitalizam, a uključuje ograničavanje slobodne trgovine i poljoprivrednim i industrijskim proizvodima.

Mjere protekcionizma su različite, a među ostalima možemo navesti i konvencionalne i prohibitivne carine, administrativni protekcionizam, agrarni protekcionizam i sl.

6

9. Obilježja intervencionizma.

Ekonomsko-društvenu pozadinu nastanka intervencionizma uvelike određuje razdoblje industrijskog kapitalizma sa svojim neravnomjernim razvojem, brojnim privrednim krizama, rastom nezaposlenosti, zaoštrenim klasnim i socijalnim odnosima te, slijedom toga, zahtjevom prema javnoj vlasti da djeluje kako bi smirila veće društveno-socijalne probleme i potrese. Nastaje doktrina državno-monopolnog kapitalizma.

Doktrina intervencionizma je, prema Keynesovom mišljenju pravi odgovor na kapitalizam, a ima kao osnovni zadatak uklanjanje glavnih nedostataka kapitalističkog poretka;

a) nesposobnost osiguranja pune zaposlenosti;b) proizvoljnost i nepravednu raspodjelu bogatstva i dohotka;c) ovisnost domaće ekonomije o odnosima s inozemstvom.

Država mora preuzeti vodeću ulogu u reguliranju sistema društvene reprodukcije i uklanjanju nedostataka kapitalističkog poretka te u ostvarivanju glavnih ciljeva ekonomske politike. (vidi 11.)

Konkretne mjere ekonomske politike bile su različite; pojava nacionalnih investicijskih planova radi suzbijanja nezaposlenosti, promjene u količini novca u optjecaju i korekcija visine kamatnih stopa, progresivno oporezivanje, regulacija ekonomskih odnosa s inozemstvom, unaprjeđivanje školstva i znanosti u skladu s potrebama privrede, zaštita ugroženih slojeva stanovništva, jačanje vojne i ostalih industrija od nacionalnog interesa...

10. Intervencionizam Keynesa.

U svojem djelu "The general theory of employment interest and money" iz 1936.g. Keynes u pitanje dovodi postavke liberalizma i izlaže ideje državno-monopolnog kapitalizma, tj. intervencionističke doktrine.

Polazi od problema nezaposlenosti, najvećeg kapitalističkog problema. Zaposlenost i visina dohotka ovise o razini ukupne potražnje (potražnja za potrošnim dobrima i potražnja za investicijama), a investicije i povećana potrošnja ne vode nužno povećanju dohotka i zaposlenosti, jer u obzir moramo uzeti funkcije potrošnje i štednje.

Naime, pojedinci dohodak ne raspoređuju, kako su to smatrali njegovi prethodnici, samo prema potrošnji (ponuda rezultira nekim dohotkom kojim se pribavljaju nova dobra) i prema štednji (ako se ponude dobre kamate), nego u skladu s funkcijom potrošnje i funkcijom štednje – sklonost potrošnji opada, a sklonost štednji s rastom dohotka raste.

Keynesovi su prethodnici smatrali da se prirodna ravnoteža uspostavlja pri stanju pune zaposlenosti i pune iskorištenosti proizvodnih kapaciteta. No, on smatra da se prirodna ravnoteža, a izjednačavanje štednje i investicija je glavni pokazatelj uspostave te ravnoteže, uspostavlja na razini dohotka koja je niža od pune zaposlenosti.

Naime, pri punoj zaposlenosti i određenoj sklonosti potrošnji u bogatijim društvima postoji velik interes za štednju, što ne ostavlja prostora za investicije, čija razina mora biti dovoljna da apsorbira višak ukupne proizvodnje nad potrošnjom, dakle štednju. A da bi razina tih investicija bila na zadovoljavajućoj razini, moraju postojati poticaji za investicije, kojih u

7

bogatijim društvima nema ili su vrlo niski – zato se prirodna ravnoteža ostvaruje samo siromašenjem tih društava, padom zaposlenosti te povećanjem poticaja.

Na koji će način investicije povećati dohodak? Posredstvom djelovanja posebnih multiplikatora, koji se temelje na sukcesivnosti procesa reprodukcije. Investicija jedne osobe je dohodak druge osobe – njegova potrošnja je opet dohodak druge osobe i sl. Multiplikator je broj koji pokazuje koliko se puta u odnosu na početnu investiciju povećao dohodak. Ako je sklonost štednji 1/3, vrijednost multiplikatora je 3, što znači da se u odnosu na početnu investiciju dohodak povećao tri puta.

U slučaju krize ili nezaposlenosti, principom multiplikatora postići ćemo punu zaposlenost - država može putem investicija izazvati proces multiplikativnog povećanja dohotka, proizvodnje i zaposlenosti sve dok ti pokazatelji ne dosegnu zadovoljavajuću razinu prirodne ravnoteže.

S obzirom na načela slobodne trgovine, ovakvo ponašanje može zemlju koja provodi ove mjere dovesti u teškoće u međunarodnim gospodarskim odnosima. Povećane investicije iz budžetskog deficita negativno utječu na platnu bilancu i povećavaju uvoz, a politika jeftinog novca potiče odljev novca u inozemstvo, ako su tamo kamatne stope više. Kako bi se izbjegli navedeni problemi, Keynes je isticao važnost autonomije unutrašnje ekonomske politike, kao nužnog preduvjeta u procesu postizanja pune zaposlenosti. To je podrazumijevalo kontrolu ekonomsko-financijskih odnosa s inozemstvom i institucionalizaciju ekonomske suradnje putem međunarodnih organizacija u okviru kojih bi se dogovarale globalne mjere ekonomske politike.

11. Ciljevi doktrine intervencionizma i njihova određenost.

Država mora preuzeti vodeću ulogu u reguliranju sistema društvene reprodukcije i uklanjanju nedostataka kapitalističkog poretka te u ostvarivanju glavnih ciljeva ekonomske politike;

a) maksimalno povećanje društvenog proizvoda povećanjem proizvodnosti i iskorištenosti prirodnih kapaciteta (oko 85% - razina na kojoj se poduzetnici odlučuju za nove investicije; pad ispod te razine signal je državi da intervenira);

b) postizanje pune zaposlenosti situacija je u kojoj svatko tko je voljan i sposoban raditi ima i mogućnost dobiti posao (oko 3% nezaposlenosti);

c) "pravedna"raspodjela dohotka termin je koji označuje potrebu adekvatne raspodjele dohotka među vlasnicima triju glavnih "faktora proizvodnje" – vlasnika zemlje, rada i kapitala; osnovica je formiranja teorije o državi blagostanja:

d) održavanje stabilne vrijednosti novca kako bi on bio pravo mjerilo vrijednosti i prihvaćeno sredstvo razmjene – opći porast cijena ne bi smio premašiti 3%;

e) održavanje ravnoteže u platnoj bilanci neophodno je za nesmetanu vanjsku trgovinu; stanje ravnoteže traje od 5 do 7 godina bez ugrožavanja zaposlenosti i domaće proizvodnje, uz stalnost deviznih i zlatnih rezervi te bez novih vanjskotrgovinskih ograničenja – ovakvu ravnotežu platne bilance možemo nazvati i fundamentalnom ravnotežom.

Za razliku od planskih privreda, nosioci ekonomske politike intervencionističke doktrine poduzimaju određene mjere i akcije u cilju rješavanja nekih od navedenih problema, ukoliko

8

i kada se oni pojave, ali ne u skladu s nekim sveobuhvatnim planom koji detaljno definira razvoj svih aspekata neke privrede.

12. Ograničenja i nedostaci intervencionizma.

a) Ograničenja tehničke prirode – povećanje aktivnosti države povećava i administrativni aparat (dodatne analize i izvještaji), što usporava sposobnost reagiranja i dovodi do jačanja centralističkih i etatističkih tendencija i onemogućuje djelovanje samoupravnih tijela, važnog elementa političke demokracije;

b) Ograničenja pravne prirode – ugrožavaju se jedinstvenost i efikasnost pravnog sistema; gubi se jasnoća i preglednost, a intenzivne i česte intervencije povećavaju opasnost od korupcije, velik broj propisa povećava i mogućnost grešaka;

c) Ograničenja ekonomske prirode – opasnost od opadanja ekonomske efikasnosti i djelatnosti; umjetno održavanje troškova u poduzećima kako bi se primjenom progresivnog oporezivanja plaćao manji porez, otupljivanje poduzetničkog duha, povećavanje rizika poslovanja zbog nepredvidivosti državne intervencije;

d) Ograničenja društveno-političke prirode – opasnost od gubitka kontrole nad administracijom; samovolja i voluntarizam administracije, zanemarivanje zakonodavstva, utjecaj privrede na odluke administracije i sl.

13. Politika jeftinog novca i njezine posljedice.

Država bi, također, i provođenjem politike jeftinog novca, tj. povećanjem količine novca u optjecaju, trebala djelovati na poticanje privatnih investicija i opet izazivanje multiplikatornog efekta povećanja ostalih ekonomskih pokazatelja. Politika jeftinog novca bazira se na nižim kamatnim stopama, koje potiču investicije, a ne zadržavanje novca. Politika jeftinog novca nadovezuje se na mogućnost primjene multiplikatornog efekta u povećanju zaposlenosti.

14. Uzroci krize u razvijenim zapadnim zemljama sedamdesetih godina.

Zaoštravanje suprotnosti u okviru državno-monopolističkog kapitalizma kao poretka unutar kojega je i nastala ekonomska doktrina intervencionizma, kako na unutarnjem, tako i na međunarodnom planu, dovelo je do krize intervencionizma, koja je najočitija postala za vrijeme međunarodne privredne krize 1974. i 1975.g., kada su se vodeće kapitalističke zemlje našle u situaciji da nisu mogle ostvariti skoro nijedan cilj svoje ekonomske politike.

Navedeno je rezultiralo gospodarskim usporavanjem, padom društvenog proizvoda, inflacijom, porastom nezaposlenosti i inozemnog zaduživanja. Kriza se očitovala i padom vrijednosti dionica, padom proizvodnosti, jačanjem protekcionizma i izolacionističkih ekonomskih tendencija, izraženijim društvenim suprotnostima, brojnim štrajkovima...

a) na unutrašnjem planu uzroci krize su bili u izraženim suprotnostima između radnika i poslodavaca, koje su se ogledale u borbi za raspodjelu novostvorene vrijednosti (spirala nadnica i cijena) – neprekinuti lanac povećanja cijena potrošnih dobara i zahtjeva za povećanjem nadnica

b) na međunarodnom planu osnovni je razlog teškoćama sukob težnji pojedinih zemalja za što većom autonomijom u usmjeravanju svojih privrednih aktivnosti s potrebom koordinacije ekonomske politike u međunarodnim razmjerima radi lakšeg odvijanja

9

prometa i trgovine – sve veće spekulacije s američkim dolarom umanjile su povjerenje u njega i oslabile njegovu poziciju kao svjetske valute;

aa) slom sistema čvrstih valutnih tečajeva nakon što je američki predsjednik ukinuo obavezu konverzije dolara u zlato – formiranje tečajeva prema dnevnim odnosima ponude i potražnje na međunarodnim deviznim tržištima (sistem plivajućih tečajeva); valutni tečajevi postaju nepouzdani pokazatelji odnosa cijena u vanjskoj trgovini;

bb) jačanje protekcionističkih tendencija pooštravanjem vanjskotrgovinskih ograničenja, osobito administrativnim mjerama – poremećaji svjetskih trgovinskih odnosa, blokada izvoza, onemogućavanje zemalja u razvoju u otplaćivanju svojih dugova povećanjem izvoza

15. Što je spirala nadnica i cijena te uslijed čega nastaje?

Spirala nadnica i cijena (wage-price spiral) jedan je od uzroka na unutrašnjem planu koji je rezultirao iz zaoštrenih odnosa poslodavaca i radnika u državno-monopolističkom kapitalizmu. Naime, visoka razina potražnje utjecala je na porast cijene potrošnih dobara i povećanje troškova života te smanjivanje realnog iznosa nadnica. Zbog toga su sindikati tražili njihovo povećanje – ukoliko su u tome uspjeli, uprave poduzeća bi pod izlikom da su se povećali troškovi proizvodnje povećale cijene dobara i troškova života. To bi opet rezultiralo novim sindikalnim zahtjevima da se povećaju nadnice, a taj se proces mogao u krug ponavljati unedogled. Inflatorni impuls se povećavao zbog prikrivene klasne borbe.

Opasnost od inflatornih učinaka su pojedine zemlje nastojale suzbiti posebnom "politikom dohodaka" u sklopu koje se od poslodavaca tražilo da ne povećavaju cijene, a od sindikata da ne traže povećanja dohotka više od rasta produktivnosti. S obzirom da je de facto zamrzavala postojeće stanje, ovakva politika je doživjela neuspjeh. Bilo je dovoljno da dođe do povećanja troškova za samo jedan element proizvodnje pa da se spiralni inflatorni učinak ponovi, što se i dogodilo povećanjem cijena energenata i sirovina, što je kapitalističke privrede dovelo u stanje velike nezaposlenosti, gospodarske stagnacije i inflacije – stagflacije.

16. Monetaristička doktrina.

Kako je Galbraithova ideja o općoj kontroli razine nadnica i cijena ocijenjena suprotnom principima tržišne ekonomije, kao pokušaj odgovora na probleme inflacije s kojima su se suočile kapitalističke zemlje tijekom sedamdesetih godina nastaje ova doktrina, čiji je tvorac Friedman, zajedno sa sljedbenicima iz tzv. čikaške škole.

Zasniva se na postavci o tijesnoj povezanosti između rasta količine novca u opticaju i porasta cijena. Da bi se suzbila inflacija, monetarna vlast ne smije dopustiti povećanje količine novca u optjecaju preko "prirodne stope rasta monetarne mase" od oko 3% godišnje, dok ponudu i potražnju na tržištu novca i kapitala treba održati reguliranjem visine kamatne stope. Na početku ovakva politika izazvat će povećanje nezaposlenosti, ali i pad inflacije. Prema njihovim razmišljanjima, kada se privreda prilagodi novim uvjetima poslovanja, nezaposlenost će pasti na svoju prirodnu stopu. Ovakvu politiku dosljedno su provodile SAD i vlada Margaret Thatcher u Ujedinjenom Kraljevstvu.

10

17. Ekonomika ponude (doktrina neoliberalističkog karaktera).

Ekonomika ponude je drugi pokušaj odgovora na ekonomsku krizu u zapadnim zemljama, a njezin je najznačajniji predstavnik Feldstein. Kejnezijanski intervencionizam je neprovediv jer ograničenjima i manipulacijom povećava rizik poslovanja, negativno djeluje na poslovne aktivnosti i povećava potrošnju. Feldstein predlaže deregulaciju (smanjenje ili ukidanje što većeg broja ograničenja), reformu poreznog sustava u korist bogatih slojeva (ukidanje progresivnog oporezivanja) kako bi se povećala sklonost štednji, smanjenje socijalnih beneficija te stručno osposobljavanje potencijalnih poduzetnika za upravljanje poduzećima. To su bile i okosnice ekonomske politike predsjednika Reagana. Njegova je administracija proračunskim deficitom financirala velike vojne izdatke i time doprinijela svjetskoj utrci u naoružanju, povećanju političke napetosti i porastu američke zaduženosti u svijetu. 18. Osnovne slabosti i nedostaci doktrine državnog socijalizma.

Doktrina državnog socijalizma nastala u Sovjetskom Savezu i doktrina socijalističkog samoupravljanja koja se razvila u Jugoslaviji samo su dvije varijante socijalističke doktrine ekonomske politike. Dakle, konkretno ostvarenje socijalističkih ideja uvelike je ovisilo o stupnju razvoja i karakteristikama pojedinih zemalja.

Početke socijalističkih ekonomskih doktrina vežemo uz Oktobarsku revoluciju 1917.g. – naime, smatralo se da je uspješan završetak revolucije otvorio vrata razvoju socijalizma, besklasnog društva koje će zamijeniti nepravedni kapitalizam i dokinuti eksploataciju radnika. S obzirom na socijalističku doktrinu i teoriju osobito Marxa i Engelsa, stvarnost je bila potpuno drugačija pa niti daljnji razvoj socijalizma nije tekao onako kako je to teoretski bilo predviđeno – carska Rusija je u to vrijeme bila zaostala i nerazvijena zemlja, iako se predviđalo da će do revolucije doći u najrazvijenijim industrijskim zemljama; industrijski proletarijat koji je trebao biti okosnicom revolucije činio je samo manji dio stanovništva i na njega se nije bilo moguće osloniti; revoluciju je provodila komunistička partija, malobrojna i autoritarna organizacija koja se nije mogla dovoljno brzo adaptirati potrebama masovnosti i demokratičnosti. Konačno, teoretičari koji su se bavili socijalističkom doktrinom tu teoriju nikada nisu dovoljno razradili pa su mnoga pitanja na koja se u stvarnosti nailazilo ostala bez odgovora.

Upravo su svi navedeni čimbenici znatno utjecali na nedovoljnu teoretsku definiranost socijalističke doktrine i različitost njezinog konkretnog ostvarenja.

a) niska proizvodnost zbog nezainteresiranosti – državno upravljanje društvenom reprodukcijom - radnici nisu zainteresirani za rezultate rada, ne ovise primanja;

b) nedovoljno efikasno korištenje proizvodnih kapaciteta;c) ekstenzivan razvoj zasnovan na gradnji novih velikih objekata i zapošljavanje nove

radne snage;d) sporost u usvajanju i korištenju tekovina tehničkog napretka;e) nizak životni standard zbog niske produktivnosti i visokih izdvajanja za

akumulaciju;f) niska konkurentna sposobnost i nemogućnost plasmana na vanjska tržišta –

poljoprivreda je bila osobito slabo konkurentna zbog usitnjavanja posjeda i povećane potrošnje;

g) prevelika državna administracija.

11

Doktrina državnog socijalizma u Sovjetskom Savezu je prošla kroz različite konkretne oblike ostvarivanja – od nacionalizacije banaka te trgovačkih i industrijskih poduzeća 1918.g. do privatizacije temeljem Lenjinove Nove ekonomske politike; od prisilnog otkupa poljoprivrednih proizvoda do plaćanja poreza u naturi; od ukidanja robno-novčane privrede pa do njezine restauracije NEP-om; garantirano snabdijevanje gradskog stanovništva...

Lenjinova smrt pokrenula je nove rasprave o smjeru sovjetske ekonomske politike;

a) Buharin predlaže oporavak poljoprivrede i povećanje izvoza; razvijena poljoprivreda pomaže prerađivačkoj industriji, a ona dalje teškoj;

b) Trocki i Preobraženski predlažu politiku stvaranja socijalističke prvobitne akumulacije prije svega oporezivanjem bogatijih seljaka i niskim otkupnim cijenama za njihove proizvode – ta bi sredstva tada trebalo investirati u industriju.

19. Karakteristike Staljinove industrije (sovjetska doktrina).

Staljin na čelo sovjetske države dolazi 1928.g. te propagira politiku intenzivne industrijalizacije i kolektivizacije sela. Staljin preuzima osnovne postavke Preobraženskog o industrijalizaciji i povećanju društvene akumulacije kolektivizacijom sela – na selu se stvaraju kolektivne organizacije – kolhozi i sovhozi koji su politikom niskih otkupnih cijena postali čimbenicima te prvobitne socijalističke akumulacije.

Obilježja industrijalizacije;

a) prioritet razvoju teške na račun lake industrije;b) maksimiziranje proizvodnje bez obzira na ekonomičnost uz korištenje svih raspoloživih

proizvodnih sredstava;c) ograničavanje životnog standarda, nematerijalno poticanje radnika (npr. plakete);d) poticanje prelaska poljoprivrednika u nepoljoprivredne djelatnosti;e) ograničenje ekonomskih odnosa s inozemstvom;f) kvalificiranje stanovništva za rad u industriji.

20. Osnovna obilježja sustava udruženog rada.

U Jugoslaviji se socijalistička ekonomska politika počela provoditi još tijekom Drugog svjetskog rata, osobito nakon njega – državno upravljanje reprodukcijom, državni planovi prometa roba i usluga među pojedinim poduzećima, kolektivizacija poljoprivrede, podržavljenje ekonomskih odnosa... no, neefikasnost i sukob sa sovjetskim vlastima doveli su do napuštanja ove doktrine i postupne izgradnje poretka radničkog samoupravljanja, koji se kasnije pretvorio u sistem udruženog rada.

Proces je išao u dva smjera:

a) 1953. - 1970.g.; jačanje radnih kolektiva i napuštanje sovjetske doktrine privrednog razvoja, osobito u pogledu ukidanja detaljnih administrativnih planova;

b) od 1970.g.; proces odumiranja države i stvaranje sistema udruženog rada.

12

Obilježja;

a) jačanje autonomije radnih kolektiva (npr. radnički savjeti); samostalnost u odlučivanju, određivanju obujma proizvodnje, formiranju dohodaka i sl.; nakon 1971.g. privredne su organizacije reorganizirane na način da osnovna jedinica privređivanja postane osnovna organizacija udruženog rada, koja se dalje može povezivati u složenije institucije; OOUR RO;

b) tržišno-planski karakter privrede; nema više detaljnih planova, postoje planovi globalnih proporcija i općenitih načela; planovi nastaju kao rezultat samoupravnog sporazumijevanja i društvenog dogovaranja; uveden sustav obaveznih doprinosa društvenoj zajednici i napuštena vezanost ekonomije na proračun;

c) nagrađivanje prema rezultatima rada;d) delegatski sustav koji na političkoj razini odgovara privrednim oblicima.

21. Navedite najvažnije ciljeve ekonomske politike.

Četiri su osnovne komponente ekonomske politike – nosioci (oni koji provode ekonomsku politiku), ciljevi (koji su u zavisnom odnosu s ostalim komponentama i čija širina i brojnost govori o spektru ekonomske politike), instrumenti (način ostvarivanja ciljeva) i sredina (u kojoj se ekonomska politika ostvaruje).

Ciljeve ekonomske politike možemo definirati kao neka željena buduća stanja koja se nastoji ostvariti, ali i kao zadatke od kojih ni politika, ni ekonomska politika ne smiju odstupiti. Prema prof. Mirkoviću, ciljeve možemo podijeliti;

a) neekonomski ciljevi ekonomske politike su oni ciljevi koje ima politika u širem smislu; očuvanje poretka, nezavisnosti, političke i gospodarske samostalnosti...;

b) ekonomski ciljevi ekonomske politike odnose se na stvaranje narodnog dohotka, povećanje produktivnosti, proizvodnja dobara koja su potrebna stanovništvu, postizanje blagostanja naroda...;

c) socijalni ciljevi ekonomske politike odnose se na nastojanje da stanovništvo bude zadovoljno te da bude postignuta socijalna ravnoteža.

Ciljevi ekonomske politike različiti su u vremenu i prostoru, razlikuju se unutar određenih privrednih grana, razlikuju se po svojoj važnosti i intenzitetu, a ovise i o politici u širem smislu.

22. Problemi prilikom izbora i primjene mjera ekonomske politike.24. Koji su problemi kod instrumenata ekonomske politike?

Prema profesoru Meynaudu, zadatak izbora i specificiranja i primjene određenih instrumenata (mjera) ekonomske politike jest zadatak subjekata politike. Pri selekciji instrumenata treba primijeniti određena načela:

a) političko-socijalno načelo nalaže da se u obzir uzmu potencijalni socijalni efekti određenih mjera ekonomske politike, ali i njihova primjenjivost i adekvatnost s politikom u širem smislu;

13

b) tehnička strana upućuje na (ne)mogućnost preciznog definiranja efekata primjene nekih mjera i obavezu imanja navedenog na umu.

Prilikom primjene određenih mjera treba imati na umu:

a) intenzitet pojedinih mjera nije moguće egzaktno odrediti pa se često govori u rasponima;

b) vrijeme primjene mjere na što utječu različite okolnosti;c) komplementarnost i koherentnost primjene različitih mjera i instrumenata.

23. Vrste instrumenata ekonomske politike.

Instrumenti u ekonomskoj teoriji se koriste manje precizno i samo parcijalno se obrađuju, dok se u ekonomskoj analizi koriste više, osobito u ocjenjivanju neke konkretne ekonomske mjere ili politike. Prema profesoru Kirschenu;

1. Instrumenti u ekonomskoj analizia) instrumenti iz grupe javnih financija odnose se na javne prihode i rashode te

njihov saldo, mogu se dalje podijeliti prema razinama javne vlasti;b) monetarno-kreditni instrumenti u nadležnosti su vlade, centralne banke te

kreditnih institucija (državni krediti i zajmovi i sl.);c) devizni (valutni) tečajevi odražavaju odnos valuta, mogu biti fiksni, različiti,

plivajući i sl.;d) instrumenti direktne kontrole su vrlo snažni i koriste se u doba kriza;

instrumenti kontrole vanjskih odnosa, instrumenti kontrole cijena dobara i usluga te instrumenti ostalih kontrola u nacionalnoj ekonomiji (investicije, potrošnja i sl.);

e) instrumenti reforme sistema odnose se na legislativne ili druge formalne oblike promjene strukture i institucija ekonomskog sustava – mogu biti kvantitativni, institucionalni i instrumenti međunarodnih institucija;

2. Instrumenti u ekonomskoj teorijia) instrumenti spoznaje koriste se u pripremanju neke odluke, kao njezina

osnova (input-output tablice, privredne bilance, indeksi cijena ili proizvodnje kao objektivni instrumenti i sl.);

b) interventni instrumenti mogu biti globalnog i sektorskog karaktera (ograničenje kredita ili smanjenje nekih poreznih stopa na nacionalnom niovu ili, pak, regionalno ili u samo jednoj sferi ekonomske aktivnosti), a po karakteru mogu biti budžetski, monetarni ili direktni (odnose se na smanjenje ili povećanje proračunskih sredstava, intervencije na tržištu novca kreditima i zajmovima i na direktne akcije npr. devalvacije valute);

c) intranacionalni instrumenti reguliraju ekonomske odnose unutar neke zemlje;d) strukturalni ili sistemski instrumenti dugoročno mijenjaju temelje

funkcioniranja gospodarstva neke zemlje;e) konjunkturni instrumenti ili instrumenti tekuće ekonomske politike djeluju na

brzo uspostavljanje stanja koje je odstupilo od poželjnog.

14

25. Narodna privreda.

Narodnu privredu definiramo kao skup proizvodnih snaga i ekonomskih subjekata u nekoj društvenoj zajednici, koji sudjeluju u procesu društvene reprodukcije povezani društvenim i ekonomskim odnosima.

Unutar ekonomske teorije, definicije su narodne privrede različite; ova definicija sjedinjuje proizvodne snage kao materijalne faktore proizvodnje (proizvodni kapaciteti) i ekonomske subjekte koji su nosioci procesa društvene reprodukcije i njime rukovode.

Termin "društvene zajednice" koji se pojavljuje u ovoj definiciji termin je koji upućuje na postojanje određeno formalno-pravnog društvenog okvira za navedene procese; riječ je o državi s teritorijem, vlašću, pravnim sustavom i institucijama. Pojam narodne privrede obuhvaća i dio procesa društvene reprodukcije koji se odvija u interakciji s inozemstvom, putem vanjske trgovine.

Postojanje jedinstvene društvene zajednice ipak ne isključuje mogućnosti lokalnih i regionalnih, unutardržavnih razlika u reguliranju određenih privrednih aktivnosti.

Društveno-ekonomski odnosi o kojima je u definiciji riječ čimbenici su i na unutarnjem i na vanjskom planu, ali nisu jedinstveni i monolitni, jer se i u najrazvijenijim tržišnim zemljama, npr., javljaju oblici državnog vlasništva nad nekim poduzećima od državnog interesa.

Radi opsežnosti, narodna privreda se najčešće promatra u svojim strukturnim oblicima;

Po tehnološkom principu, riječ je o pojedinim ekonomskim djelatnostima; industrija i rudarstvo, poljoprivreda, šumarstvo, građevinarstvo, promet i veze, trgovina, ugostiteljstvo i turizam te obrt.

Po institucionalnom principu, riječ je o proučavanju ponašanja pojedinih vrsta ekonomskih subjekata; poduzeća, kućanstva, seoski sektor, ustanove opće uprave (svi oblici državnih institucija) i ostali svijet.

Po funkcionalnom principu, riječ je o o različitim sektorima unutar procesa reprodukcije, koji se uzimaju u obzir prilikom analize stanja platne bilance; proizvodne djelatnosti, primanja i izdaci stanovništva, primanja i izdaci neproizvodnih djelatnosti, tekuća opća i osobna potrošnja, investicije i inozemstvo.

26. Na kojim osnovicama su utemeljeni privredni sustavi zemalja organiziranih prema modelu tržišne privrede i kako su riješena osnovna pitanja njihovog ustroja?

Svaka narodna privreda je organizirana društveno-ekonomska zajednica u kojoj je ponašanje sudionika procesa društvene reprodukcije regulirano racionalnim principima. Ti principi usmjeravaju ekonomske aktivnosti članova društva u skladu s vrijednostima te zajednice. U tom smislu, a sukladno postojanju tih načela, možemo govoriti o društveno-ekonomskim porecima koji na određeni način reguliraju sistem društvene reprodukcije (dva osnovna teoretska poretka su model slobodne tržišne privrede i model centralnoplanske privrede koji su u realnosti miješani – bilo koje uključenje države u proces – budžet – unosi i elemente centralne privrede).

15

Osnove modela tržišne privrede:

a) utemeljen na tržištu i načelu konkurencije;b) liberalistički i individualistički karakter – ekonomski subjekti na tržištu nastupaju

slobodno, vođeni ostvarivanjem najveće osobne koristi;c) konkurencija prisiljava proizvođače da minimiziraju troškove, a potrošačima da uz

najmanje troškove zadovolje svoje potrebe – odnos ponude i potražnje djeluje na cijene koje povećanjem ponude padaju;

d) promjene cijena djeluju na rentabilnost neke proizvodnje te, ovisno o padu / rastu cijena i rastu / padu rentabilnosti i preorijentacije proizvođača prema drugim proizvodima;

Pojedinci u ekonomskim aktivnostima sudjeluju nošeni jedino i samo vlastitim interesom, ekonomske aktivnosti koordinira tržišni mehanizam, a konkurencija djeluje na efikasnost.

27. Koje su osnovice modela centralnoplanske privrede?

Osnove modela centralnoplanske privrede:

a) intervencionizam i kolektivizam; dominira državni, a ne individualni interes;b) nema konkurencije – nosioci javne vlasti planski reguliraju proces reprodukcije;

cijene nisu rezultat ponude i potražnje, pa ni ne utječu na rentabilnost, sve su navedene kategorije prije svega računovodstvene veličine koje se određuju privrednim planovima;

c) ostvarenje planova posebna administrativna tijela osiguravaju sistemom nagrada i kazni, koje imaju veze samo s ostvarenjem planova, ne produktivnošću i rentabilnošću;

d) individualni interesi su zapostavljeni, guši se privatna inicijativa, arbitraran, voluntaristički, neefikasan;

e) uopće je upitna funkcija reguliranja odnosa u cilju zadovoljavanja potreba stanovništva.

28. Ekonomski principi poslovanja privredne organizacije.

1. Princip produktivnosti svodi se na težnju da se ekonomski efekt ostvari što manjim utroškom rada.

P (produktivnost) = K (količina proizvedenih dobara) / R (uloženi rad).

Ako produktivnost iskažemo prema jednom radniku, onda govorimo o radnom ili proizvodnom učinku radnika ili grupe radnika (naturalna produktivnost), a ako polazimo od stalnih cijena kao pokazatelja proizvedenih dobara, onda je riječ o vrijednosnoj produktivnosti.

Produktivnost određuju mnoge okolnosti;(1) nivo i motiviranost aktivnog stanovništva;(2) obujam i djelotvornost proizvodnih sredstava;(3) napredak znanosti i njezina primjenjivost;(4) prirodno bogatstvo i njegova dostupnost;(5) tip organizacije rada.

16

2. Princip ekonomičnosti je širi pojam od produktivnosti, izražava se kao omjer vrijednosti proizvedenih dobara i ukupnih troškova procesa proizvodnje, što,uz rad, uključuje i troškove u predmetima rada i sredstvima za rad.

E (ekonomičnost) = V (vrij. proizv. dobara) / T (ukupni troškovi proizvodnje)

Povećanje produktivnosti praćeno je i povećanjem ekonomičnosti, osim u iznimnoj situaciji kada je smanjenje troškova rada praćeno znatnim povećanjem troškova sredstava i predmeta rada.

3. Princip rentabilnosti ukazuje na sposobnost nekog subjekta da za svoje proizvode postigne veću prodajnu cijenu od cijene koštanja. Naime, riječ je o omjeru ostvarenog dohotka i ukupno angažiranih sredstava u procesu reprodukcije. Rentabilnost ukazuje na tržišni, tj. vanjski položaj nekog subjekta i njegovu mogućnost da dohotkom pokriva troškove proizvodnje i ostvaruje dobit, a može ovisiti i o unutarnjim (o njima ovisi i produktivnost) i o vanjskim faktorima (dotacije od države, strateški položaj, monopol i sl.).

R (rentabilnost) = D (ostvareni dohodak) / S (ukupno angažirana sredstva)

29. Što je devizni sistem?

Devizni sistem je skup propisa kojima se regulira, ograničava ili zabranjuje promet robe i usluga s inozemstvom, stjecanje deviza i raspolaganje njima, kao i plaćanje i naplaćivanje prometa s inozemstvom. Može biti strog ili liberalan, a između postoje brojne varijante.

30. Što je tržište i koje su njegove funkcije?

Tržište definiramo kao oblik razmjene proizvoda i usluga posredstvom novca. Tržište je, također, i termin koji označuje redovan odnos između ponude i potražnje, tj. mjesto na kojem se oblikuju cijene. U robnoj privredi se tržište javlja kao automatski regulator cjelokupne društvene proizvodnje, a njegove su najvažnije funkcije;

a) vrši selekciju potrebnih proizvoda i utvrđuje potrebe i želje članova zajednice;b) osigurava efikasnu alokaciju proizvodnih činilaca i efikasan izbor proizvodnih

postupaka te tako omogućuje ukupnu društvenu podjelu rada (svatko bira, ovisno o interesima i isplativosti, što će prodavati, a što kupovati);

c) vrši raspodjelu društvenog proizvoda i nacionalnog proizvoda.

31. Čimbenici obujma i strukture tržišta;

a) obujam i struktura proizvodnje, koji, zajedno s uvozom i izvozom, utječu na ponudu;b) obujam i raspodjela narodnog dohotka definiraju akumulaciju i potrošnju;c) visina osobnog dohotka koji utječe na razinu potrošnje;d) broj i struktura stanovništva;e) promet koji povezuje proizvođača i potrošača;f) tehnička opremljenost prometa

17

32. Vrste cijena prema načinu određivanja.

Cijena je novčani izraz vrijednosti neke robe ili usluge;

a) ekonomske ili slobodne cijene formiraju se pod utjecajem i na osnivi ekonomskih kriterija koji se obično manifestiraju preko tržišta;

b) administrativne ili određene cijene određuje neki administrativno-upravni organ da bi se postigli neki opći ekonomski, socijalni, politički ili drugi društveni ciljevi, a najčešće kako bi se realizirao plan proizvodnje ili kako bi se u iznimnim (npr. ratnim) situacijama regulirale privredne aktivnosti – moguće je propisati maksimalne ili minimalne cijene ili, pak, odrediti fiksnu cijenu nekog proizvoda; primjena konkretne mjere ovisi o ciljevima koji se žele postići i okolnostima;

Poseban oblik cijena su tzv. dumping cijene, cijene koje su bitno niže od cijena ostalih konkurentskih proizvoda na tržištu, a vrlo često su niže i od samih proizvodnih cijena nekog proizvoda. Ovakve cijene se koriste kako bi se kratkoročno stekao monopolski položaj na nekom tržištu, koji položaj je moguće kasnije iskoristiti kako bi se povećale cijene i nadoknadio prvotni gubitak.

33. Globalne veličine u gospodarstvu:

Ove kategorije se koriste kako bi se opisale privredne aktivnosti na razini cijele zemlje ili više njih – riječ je o makroekonomskom pogledu na privredne probleme, koji nam omogućuje uvid u vrijednost ukupne proizvodnje ili obujma privrednih aktivnosti na višoj razini, a preko uvida u pitanja raspodjele narodnog dohotka ili visine društvenog proizvoda i u stanje neke privrede, tj. pojedinačnu razvijenost nekih ekonomija. Mikroekonomski pogled, nasuprot navedenome, uzimao bi u obzir aktivnosti na razini poduzeća, organizacija, institucija ili pojedinaca.

a) Bruto društveni proizvod (BDP) je ukupna vrijednost proizvedenih dobara i pruženih usluga na nekom području (najčešće se radi o narodnoj privredi jedne zemlje) u nekom vremenu (najčešće se radi o jednoj godini).

BDP uključuje materijalne troškove proizvodnje, kao optjecajni dio konstantnog kapitala, i amortizaciju, kao fiksni dio konstantnog kapitala, varijabilni kapital, u smislu osobnih dohodaka proizvođača, i ostvareni višak vrijednosti.

BDP = KK (MT + AM) + VK + VV

Kada analiziramo problem BDP-a, možemo govoriti o;

aa) stvaranju dobara i usluga (u različitim granama djelatnosti);bb) raspodjeli dobara i usluga (porezi, ostvareni profiti, podjela dobiti i sl.);cc) potrošnji dobara i usluga;

BDP = OP (osobna potrošnja) + JP (javna potrošnja) + BI (bruto-investicije) + UI (uvoz i izvoz) DP (domaća potrošnja) = OP + BI + JP DP + UI = BDP DP = BDP – UI UI = BDP – DP saldo u platnoj bilanci

18

Ako je DP < BDP, onda je UI > 0 i saldo u platnoj bilanci pozitivan.Ako je DP > BDP, onda je UI < 0, saldo negativan i postoji dug prema inozemstvu.

b) Društveni proizvod (DP) predstavlja ukupnu količinu raznovrsnih materijalnih dobara i usluga koja su proizvedena u određenom vremenskom razdoblju u cijeloj privredi jedne zemlje;

DP = AM (amortizacija) + ND (novostvorena vrijednost)

c) Narodni dohodak (ND) je čista novostvorena vrijednost u određenoj godini; u socijalističkim zemljama se obračunava(la) samo materijalna sfera proizvodnje, u kapitalističkim i nematerijalna (trgovina, prijevoz, zdravstvo i sl.);

ND = DP (društveni proizvod) – AM (amortizacija)

34. Kojim mjerama ekonomska politika može poticati nove investicije?

Investicije definiramo kao onaj dio društvenog proizvoda, dakle, onaj dio ukupne količine ostvarenih usluga i proizvedenih dobara koji se troši u smislu proizvodne potrošnje, tj. iskorištava na način da povećava proizvodnju i kasnije dohodak. Termin proizvodnosti investicija označava upravo omjer između porasta dohotka i učinjenih investicija. Dobiveni broj je koeficijent kapitala.

Poticanje novih investicija i time gospodarskog rasta moguće je sljedećim mjerama ekonomske politike;

a) ekstenzivna politika kreditiranja (stimulacija ulaganja politikom kredita);b) snižene kamatne stope (isplativije ulagati nego čuvati novac);c) visok stupanj decentralizacije sustava (razvijenost ekonomskog sustava).

35. Što je proizvodna funkcija i što nam ona pokazuje?

Proizvodna funkcija nam opisuje odnos (vezu) maksimalne količine proizvedenih dobara i utroška proizvodnih faktora u toj proizvodnji, pri čemu se rad i kapital uzimaju kao najvažniji faktori u proizvodnom procesu (K, L). Prije se u obzir uzimala i zemlja, ali se ona danas ubraja u čimbenik kapitala.

Q (ukupna proizvodnja) = f (K, L)

Ovaj nam odnos pokazuje potrebnu količinu uloženog rada i kapitala za maksimalne proizvodne rezultate.

36. Što je konzumna (potrošna) funkcija i što nam ona pokazuje?

Prema Keynesu, pri svakom nivou dohotka troši se jedan dio sredstava za potrošnju; pri tome taj iznos kojeg pojedinci "troše" (udio potrošnje u ukupnom dohotku ili sklonost potrošnji), uz porast dohotka, raste sporije i rastu dohotka nije proporcionalan, tako da, ako

19

govorimo o omjerima, možemo reći da se sklonost potrošnji smanjuje. S druge strane, sklonost štednji s rastom dohotka raste. Potrošnu funkciju iskazujemo funkcijom;

C = a + bYt ... (Y – dohodak; t – vrijeme, a > 0 – varijabla; 0 < b < 1 – varijabla)

U ekonomskoj teoriji još traju rasprave o točnom definiranju ove funkcije, osobito njezine vremenske dimenzije, s obzirom da se Keynesova teorija pokazala preciznom u razdoblju između dva rata, ali kasnije ne.

37. Što je investiciona funkcija i što nam ona pokazuje?

Investiciona funkcija nam pokazuje zavisnost veličine investicija o kamatnim stopama i dohotku. U principu je veličina investicija određena njezinom potencijalnom efikasnošću (što je u uskoj vezi s predviđanjima poduzetnika), što ovisi o dohotku i stopama (i, y);

I (razina investicija) = f (i, y)

Često se uzima u obzir i ovisnost investicija o zalihama kapitala;

I (razina investicija) = f (i, K, y)

38. Što je akumulacija?

Akumulacija je proces koji se ostvaruje na taj način što se nakon svakog ciklusa proizvodnje i realizacije proizvedene robe odvaja dio dohotka u novčanom obliku za fond akumulacije, koji proces se stalno obnavlja i ponavlja te se tako formira akumulacija u novčanom obliku ili novčana akumulacija. Akumulaciju možemo smatrati odloženim dijelom potrošnje nacionalnog dohotka koji je namijenjen proširenoj reprodukciji u kasnijoj fazi.

U procesu akumulacije treba razlikovati proces pretvaranja jednog dijela dohotka u novčanom obliku u akumulacijski fond, dakle proces formiranja akumulacijskog fonda, i proces angažiranja te novčane akumulacije, tj. stvarne ili realne akumulacije – stvarno povećanje elemenata proizvodnje.

Iako novčana akumulacija logički prethodi realnoj, uz djelovanje banaka i kreditne mehanizme, moguće je i obrnuto.

39. Čimbenici koji utječu na razmještaj industrije.

Mogućnost razvoja i isplativnost proizvodnje, kao i perspektive razvoja, određuju lokacije na kojima će se smjestiti određena industrija;

a) sirovine i energija (blizina utječe na troškove proizvodnje);b) transport (troškovi, efikasnost i brzina);c) tržište (blizina tržišta utječe na troškove, ali i na plasman);d) radna snaga (fleksibilnost, mobilnost, troškovi);e) zatečeno stanje (moguće postojanje industrijskih kompleksa, troškovi);

20

f) vojni i politički razlozi (nacionalni interesi);g) zaštita i očuvanje čovjekove okoline (troškovi, zaštita prava na zdrav okoliš).

40. Koje su metode industrijalizacije i u čemu se one sastoje?

Industrijalizacija je proces kojim neka zemlja teži da joj u privrednoj izgradnji i razvoju industrija postane prevladavajuća privredna djelatnost. Dvije su osnovne metode;

a) engleska metoda javlja se krajem 18.st. razvojem Wattovog parnog stroja i od Engleske stvara svjetsku industrijsku silu; temelji se na razvoju lake industrije, osobito tekstilne, koja traži manji kapital i manji vremenski rok; novac uz manji rizik brže cirkulira; neki su pobornici ideje izdvajanja i kontinentalne metode industrijalizacije, koja bi se temeljila na visokim zaštitnim carinama, ali se i ona bazira na razvoju lake industrije;

b) metoda industrijalizacije koja se zasniva na teškoj industriji prvi put je primijenjena u SSSR-u nakon Oktobarske revolucije 1917.g.; iako ju neki nazivaju socijalističkom, kasnije se primjenjivala i u nesocijalističkim zemljama pa se naziv ne može prihvatiti; razvoj teške industrije najkraći je i najefikasniji put za postizanje dovoljne razvijenosti neke zemlje, ali je praćen velikim potrebnim investicijama i dugoročnim odricanjem i niskim životnim standardom, uz opasnost zapostavljanja ostalih gospodarskih grana, osobito poljoprivrede.

41. Ekonomske komponente stila razvoja neke zemlje.

Pri procjeni razvoja neke zemlje, u obzir uzimamo;

a) akumulacija;b) vanjski doprinos;c) aktivno stanovništvo po sektorima;d) podjela rada;e) razlike u produktivnosti.

42. Što je trgovina i koje su njezine funkcije?

Trgovina je privredna djelatnost koja obavlja razmjenu robe uzmeđu pojedinih dijelova privrede, uključujući ih na taj način u društveni proces reprodukcije. Trgovina je neophodan posrednik između proizvodnje i potrošnje. Javlja se na određenom stupnju razvoja ljudske zajednice kada su pojedinci bili u stanju proizvesti više nego što im je trebalo te kada se javlja novac koji, umjesto trampe, omogućuje razmjenu dobara.

Osnovna funkcija trgovina je osigurati redovnu razmjenu proizvoda između proizvodnje i potrošnje, u pravim količinama i pravom asortimanu svuda gdje se roba traži, u vrijeme kad se traži po cijenama za koje postoji kupovna snaga i uz ostale tržišne uvjete.

21

43. Značenje vanjske trgovine.

S obzirom na odvijanje trgovine unutar ili izvan granica neke nacionalne privrede, govorimo o unutrašnjoj i vanjskoj trgovini. Vanjska trgovina obuhvaća promet roba i usluga kojeg jedna zemlje obavlja s "ostatkom svijeta", a odnosi se na transakcije u prometu roba, prometnim uslugama, putovanjima te bilanci sredstava po osnovi investicija u inozemstvo.

Vanjska trgovina poznata je još od najranijih vremena, baš kao i vanjskotrgovinska politika, kao dio ekonomske politike, a koja predstavlja skup mjera kojima nosioci javne vlasti nastoje utjecati na promet usluga i roba s inozemstvom.

Uvoz i izvoz uzrokuju promjene u novčanim tijekovima neke narodne privrede te na taj način vanjska trgovina djeluje na proces društvene reprodukcije. Izvoz rezultira smanjenjem raspoložive količine roba i usluga na domaćem tržištu i povećanjem količine novca u opticaju, dok je kod uvoza suprotna situacija – svako povećanje izvoza djeluje na privredna kretanja ekspanzivno i inflatorno, a povećanje uvoza kontraktivno i deflatorno.

44. Što je platna bilanca, od kojih se dijelova sastoji i koji su osnovni ciljevi ekonomske politike u pogledu nje?

Platna bilanca je sistematski prikaz svih ekonomskih transakcija između domaćih i stranih gospodarskih subjekata tijekom jedne godine. Današnju shemu platnih bilanci uspostavio je Međunarodni monetarni fond 1948.g.;

1. Bilanca tekućih transakcija obuhvaća sve transakcije vezane uz promet robe i usluga i tekuće izdatke; robni izvoz i uvoz, prometne usluge, tj. usluge stranaca i usluge strancima, osiguranje, naplate i plaćanja licenci, patenata i autorskih prava, doznake iseljenika, kamate, putovanja i sl.; navedeno se u bilancu unosi kao aktiva ili pasiva;

2. Bilanca financijskih transakcija obuhvaća sve transakcije vezane za međunarodno financijsko poslovanje neke zemlje; kratkoročni zajmovi, dugoročni zajmovi, transferi, reparacije i restitucije, transakcije države i sl.;

3. Bilanca službenih transakcija obuhvaća sve transakcije centralne banke kao monetarne vlasti zadužene za održavanje međunarodne likvidnosti; transakcije s monetarnim zlatom, s deviznim rezervama, međunarodnim institucijama i sl.

Osnovni je cilj poboljšanje bilance, njezina pozitiva ili, barem, uravnoteženje.

45. Izvozno orijentirana privreda.

Povećanje neto izvoza (izvoz umanjen za vrijednost uvoza) glavni je poticaj ekspanziji privredne aktivnosti vanjska trgovina faktor je regulacije i stimulacije privredne aktivnosti;

a) razvoj izvoznih industrija i izvoznih djelatnosti;b) održavanje konkurentske sposobnosti privrede;

22

c) suzbijanje inflacije;d) poticanje izvoza ostalim mjerama.

Ovakva je orijentacija karakteristična razvijenijim zemljama s malim unutrašnjim tržištem i velikom ovisnošću o vanjskoj trgovini, pozitivno djeluje u smislu poticanja efikasnosti privređivanja, ali se potencijalna opasnost krije u mogućnosti da vanjski faktori diktiraju uvjete i tempo privrednog razvoja.

46. Koje su osnovne postavke, tj. pretpostavke, koncepcije protekcionistički orijentirane privrede?

Mjere unutrašnje ekonomske politike glavni su poticaj ekspanziji privredne aktivnosti, nužno je smanjiti utjecaj vanjske trgovine na privredna kretanja, kako eventualni deficit u platnoj bilanci ne imao negativan utjecaj;

a) uvoz ograničava razvoj pa je razvojna politika usmjerena na razvoj proizvodnje za domaće tržište, čime se supstituira uvoz;

b) ekonomska politika utječe na privrednu ekspanziju putem povećanja domaće potražnje;

c) vanjskotrgovinska politika temelji se na kontroli i selekciji uvoza.

Karakteristična je zemljama s velikim unutrašnjim tržištem (Indija, zemlje Latinske Amerike), pozitivno je što može štititi nacionalne interese i nije u velikoj mjeri ovisna o međunarodnim ekonomskim kretanjima, a negativna je strana što su takve privrede najčešće nekonkurentne i neefikasne.

47. Osnovne razlike između planske i tržišne privrede.

Tržišna privreda:

a) utemeljena na privatnom vlasništvu;b) liberalističkog i individualističkog karaktera, utemeljena na realizaciji ekonomskim

interesa pojedinaca;c) tvrdo budžetsko ograničenje;d) otvorena privreda (vanjska trgovina);e) efikasna privreda;f) utemeljena na tržišnim principima, povećanju efikasnosti i koristi, a smanjivanju

troškova;g) tehnološki naprednija.

Planska privreda:

a) utemeljana na društvenom vlasništvu;b) intervencionističkog i kolektivističkog karaktera, utemeljena na realizaciji državnih

planova, vodi malo interesa o pojedinačnim interesima;c) meko budžetsko ograničenje;d) zatvorena privreda (vanjska trgovina);e) neefikasna privreda;

23

f) utemeljena na planovima, cijene i ostale kategorije ekonomskih aktivnosti određuju se administrativnim mjerama, a ne na temelju ponude i potražnje;

g) tehnološki zaostala privreda.

48. Mjere uravnoteženja platne bilance.

1. Mjere valutne i devizne politike.

Glavne mjere se odnose na smanjenje deviznih rezervi u slučaju manjeg deficita platne bilance te zaduživanje u inozemstvu radi popune deviznih rezervi i financiranja platnog deficita (npr. putem kredita MMF-a) i promjena valutnog tečaja, u slučajevima većih deficita platne bilance. Promjena valutnog deficita može ići u smjeru devalvacije nacionalne valute u slučaju paltnog deficita ili u smjeru revalvacije u slučaju suficita.

2. Mjere monetarne i fiskalne politike.

Kreditne restrikcije koje utječu na smanjenje domaće potražnje, a često rezultiaju povećanjem kamatnih stopa i priljevom stranog kapitala, glavne su mjere monetarne politike, dok su glavne mjere fiskalne politike antiinflatornog karaktera i usmjerene su uravnoteženju državnog proračuna, a može biti i riječ o uvođenju financijskih olakšica za izvoznike i opterećenja uvoznicima.

3. Mjere vanjskotrgovinske politike.

Odnose se na, često privremeno, uvođenje robnih i deviznih kontingenata (količinske mjere) u uvozu.

49. Rizici međunarodne podjele rada.

a) rizik za privredni razvoj; razvijene zemlje nastoje očuvati svoje dominantne pozicije u međunarodnoj trgovini i zato nastoje zakočiti razvoj novih konkurenata;

b) rizik za razinu privredne aktivnosti: privredna aktivnost izvozno orijentiranih privreda je u odlučujućoj mjeri ovisna o međunarodnoj konjukturnoj situaciji, o situaciji potražnje na međunarodnom tržištu; domaće mjere ekonomske politike se ne mogu provoditi bez nepovoljnog učinka na platnu bilancu.

50. Prednosti međunarodne podjele rada.

a) prevladavanje neravnomjernosti u prirodnim uvjetima proizvodnje (komparativne prednosti jedne zemlje i njezine nacionalne privrede u odnosu na drugu – dostupnost sirovina, mogućnost proizvodnje određenih proizvoda i sl.);

b) prevladavanje ograničenih mogućnosti unutarnjeg tržišta (masovna proizvodnja ponekad nadilazi mogućnosti nekog tržišta);

c) prevladavanje neravnomjernosti u tehničkom napretku (pojedine nacionalne privrede visoko su specijalizirane za proizvodnju nekih proizvoda, uz manje troškove).

24

51. Koje mjere provodi vanjskotrgovinska politika?

1. Autonomne mjere vanjskotrgovinske politike donosi javna vlast na temelju svojih suverenih prerogativa; mjere organizacije vanjske trgovine (ovisno o tome kojim ekonomskim subjektima je dopušteno obavljanje vanjske trgovine, govorimo o decentraliziranoj organizaciji, djelomičnom monopolu vanjske trgovine i državnom monopolu vanjske trgovine) i mjere regulacije vanjske trgovine (mjere utjecaja na cijene, na količine i indirektne mjere utjecaja na vanjsku trgovinu);

2. Ugovorne mjere vanjskotrgovinske politike kojima se određuju trgovinski odnosi (zajedničko nastupanje na tržištima, robne liste, kontingenti i sl.), carinska pitanja (preferencijalne carine i sl.) i platni promet.

52. Mjere regulacije vanjske trgovine.

To su mjere kojima nosioci vanjskotrgovinske politike nastoje utjecati na promjenu ponašanja ekonomskih subjekata u vanjskoj trgovini u skladu s postavljenim ciljevima;

1. Mjere kojima se utječe na cijene imaju za cilj povećanje (rješe snižavanje) cijene neke robe kako bi se povećala konkurentnost domaće privrede;

a) carine su novčana davanja državi prilikom uvoza; fiskalne carine povećavaju drž. prihode, zaštitne carine štite domaće proizvođače radi održanja neke nekonkurentne proizvodnje, poticanja nove proizvodnje ili prilagodbe novim uvjetima poslovanja; naglo povećanje uvoznih carina na robu iz jedne zemlje kako bi ona smanjila svoje zaštitne carine je retorzija ili odmazda; izvozne carine su rijetkost;

b) necarinske mjere nastoje smanjiti cijene izvoznih proizvoda ili dijelom nadoknaditi troškove izvoznog poslovanja (subvencije, premije, olakšice, posebne tarife i sl.);

c) određivanje uvoznih i izvoznih cijena primjenjuje se u zemljama s planskom privredom kako bi se nadoknadile razlike tržišnih cijena uvoznih proizvoda i određenih cijena domaćih proizvoda; pozitivne i negativne razlike postaju dijelom egalizacionog fonda;

2. Mjere kojima se utječe na količine direktno utječu na uvezene i izvezene količine;

a) zabrane uvoza i izvoza (embargo kada je zabrana uvedena kao sredstvo političkog pritiska);

b) kontingenti (maksimalne dozvoljene količine);c) izdavanje uvoznih i izvoznih dozvola;d) plansko određivanje određuje vanjskotrgovinske količine po

poduzećima i sektorima;

3. Mjere indirektnog utjecaja na izvoz i uvoz odnose na administrativni protekcionizam i propisivanje potrebne kvalitete, posebnih kontrola, formalnosti i sl.

25

53. Poljoprivreda.

Poljoprivreda je posebna privredna grana proizvodnje sirovih produkata, koja uključuje i njihovu neposrednu preradu, radi zadovoljavanja osobnih i društvenih potreba u hrani i sirovinama, ali i postizanja ekonomskih efekata u agraru.

Glavne ekonomske funkcije;

a) proizvodnja hrane;b) osiguranje sirovina;c) osiguranje akumulacije za razvoj ostalih privrednih grana;d) angažiranje radne snage;e) stabilizacija privređivanja i stabilizacija međunarodne ekonomske razmjene.

Osnovni problemi poljoprivrede:

a) usitnjenost zemljišnog posjeda;b) agrarna prenaseljenost;c) niska produktivnost;d) nestabilnost tržišta poljoprivrednih proizvoda;e) agrarno pitanje, tj. zemljišni odnosi (vezano uz raspodjelu zemljišta);f) vanjskotrgovinski aspekt; osiguranje dovoljnih količina za domaću proizvodnju i izvoz

viška.

Osnovni ciljevi suvremene poljoprivredne politike su:

a) okrupnjavanje zemljišnih posjeda;b) racionalizacija rada seoskog stanovništva;c) racionalizacija zapošljavanja seoskog stanovništva i podizanje produktivnosti;d) uravnoteženje tržišta poljoprivrednih proizvoda.

54. Uloga građevinarstva.

Građevinarstvo je privredna djelatnost koja se bavi izgradnjom, rekonstrukcijom, adaptacijom, modernizacijom ili održavanjem objekata ili njihovih dijelova;

a) stvara materijalne uvjete društvene reprodukcije;b) služi zadovoljenju egzistencijalnih potreba stanovništva i stvara uvjete za osiguranje

određene razine društvenog standarda;c) utječe na iskorištenje kapaciteta u povezanim privrednim granama koje ga opskrbljuju

materijalima i opremom.

55. Obilježja obrta i male privrede.

Zanatstvo i malu privredu mogli bismo označiti kao prerađivačko-uslužnu djelatnost u kojoj se proizvode materijalna dobra i vrše različite usluge za potrebe građana i privrede, a to se

26

obavlja u malim pogonima (radionicama), uz primjenu stručno-tehničkog znanja zanatlija, bez posebne podjele rada, uz sudjelovanje manjeg broja zanatlijskih radnika.

a) maloserijska proizvodnja;b) proizvodno-kooperativni tip – zanatstvo je prateća industrijska djelatnost;c) proizvodne usluge manjeg obujma (servisi, ali ne i investicijsko održavanje);d) nikakva ili neznatna tehnička podjela rada;e) mali broj radnika (najčešće sudjeluje i vlasnik) s relativno niskom opremljenosti rada

– kapitalni koeficijent je relativno nizak.

56. Osnovne ekonomske funkcije turizma.

a) multiplikativna funkcija (turistička potrošnja započinje "kružno kretanje" iz djelatnosti u djelatnost, stvarajući u svakoj od njih odgovarajuće prihode i efekte);

b) induktivna funkcija (izaziva nove privredne procese i razvija djelatnosti);c) konverzacijska funkcija (materijalna i nematerijalna dobra koja inače nemaju

svojstva robe niti prometnu vrijednost, putem turizma se poprimaju svoju vrijednost – more, klima, obala i sl.);

d) zapošljavanje;e) razvoj nedovoljno razvijenih prostora;f) uravnoteženje robno-novčanih odnosa; veća potražnja za uslugama;g) uravnoteženje platne bilance; međunarodna ekonomska razmjena (devizni priljev);h) prostorno uređenje.

57. Kako povećanje izvoza djeluje na domaća privredna kretanja i kakav je odnos nosilaca ekonomske politike prema toj pojavi?

Izvoz ima za posljedicu smanjenje raspoložive količine robe i usluga na domaćem tržištu i povećanje količine novca u opticaju. Svako povećanje izvoza dovodi do smanjenja ponude roba i usluga i povećanja efektivne potražnje, što nadalje pokreće proizvodni ciklus, pa stoga i na privredna kretanja djeluje ekspanzivno i deflatorno.

Nosioci ekonomske politike najčešće pozitivno se odnose prema toj pojavi, pa često daju različite povlastice izvoznicima.

27