dodlek zlo kod augustina i estetika ruznoga

7/23/2019 Dodlek Zlo Kod Augustina i Estetika Ruznoga

http://slidepdf.com/reader/full/dodlek-zlo-kod-augustina-i-estetika-ruznoga 1/7

Ivan Dodlek

Poslijediplomski studij filozofije – Filozofski Fakultet u Zagrebu

Kaptol 29, 10 000 Zagreb

[email protected]

Zlo kod Augustina i estetika ruţnoga

Saţetak:

Višeznačnost pojma lijepoga k roz povijest nije ipak dozvolila da se pojam ruţnoga uopćesmatra vaţećim dijelom estetskog iskustva sve dok Aurelije Augustin analogijom zla iruţnoga i opravdanjem zla nije dao teorijski okvir za razvoj estetike ruţnoga. U radu seraspravlja o odnosu lijepoga i ruţnoga u umjetnosti i o estetskom izraţavanju ruţnoga. Dotičese i odnos moralnog i estetskog u umjetnosti. Pokušava se ukazati na to da se početak

osamostaljivanja ruţnoga nalazi u opravdanju zla kod Augustina koji zlo opravdava kaoneophodan dio cjeline koja je dobra.

Ključne riječi: lijepo, ruţno, zlo, estetika ruţnoga

Uvod

Povijest lijepoga pokazuje nam kako se u pojedinom razdoblju ono shvaćalo i koje su osobinečinile neko djelo lijepim. Ono što ne bi sadrţavalo osobine lijepoga (npr. sklad, cjelovitost,

uzvišenost, dopadljivost), ovisno već o povijesnom razdoblju, smatralo se ruţnim i samimtime neskladnim, necjelovitim, uţasnim. Ruţno se najčešće definiralo kao suprotnost lijepomsve dok nije zadobilo neku vrstu autonomije, a to je omogućeno analogijom izmeĎu ruţnoga izla kod Augustina. Iako se ruţno i dalje gledalo kao suprotnost lijepom, ono je s vremenomzadobivalo svoje vlastite oblike i time se sve više utvrĎivalo u svojoj samostalnosti.

1. Lijepo i ruţno

Da bi se prikladno moglo govoriti o ruţnome, potrebno je kratko podsjetiti na višeznačnost pojma lijepo. Grci su lijepo nazivali kalon, a Rimljani pulchrum. Shvaćanje lijepog uantičkom razdoblju bilo je dvoznačno. Pojam se upotrebljavao ponekad u širem smislu kaoapstraktna odlik a lijepog, a ponekad u uţem smislu za označavanje konkretno lijepe stvari.1

Moţemo dakle govoriti o lijepom u najširem smislu koje onda obuhvaća i moralno lijepo igdje se ulazi na područje morala, pa je lijepo nerazdruţivo vezano uz dobro. Govorimo olije pom i u uţem, isključivo estetičkom značenju što obuhvaća sve ono što izaziva estetskedoţivljaje.2 Predmet povijesnih razmatranja estetike je uglavnom lijepo u ovom drugom

značenju.

Patrističko razdoblje u kojem je ţivio Aurelije Augustin polazilo je od nasljeĎa antike kojauključuje i širi smisao pojma lijepoga koje je vezano uz dobro. Neko umjetničko djelocijenilo se kao lijepo i prema moralnom cilju na koji je bilo usmjereno. Kako kaţe Assunto:

„Moralna usmjerenost je bila komponenta samog „estetičkog“ kvaliteta, budući da je njegova

kontemplabilnost utjecala na ţivot.“3

mailto:[email protected]





U čemu se onda sastoji ruţno? Govorimo li o ruţnom kao o neestetskom? Svakako ne. Akolijepo, uzmimo prema velikoj teoriji lijepoga, počiva na harmoniji, onda ruţno u tomkontek stu počiva na disharmoniji što takoĎer doprinosi cjelini estetskog doţivljaja. PremaDessoiru ruţno nastaje kad se neznatno odstupa od dopadljivog i idealno lijepog. Kao

protuteţa lijepom – kao mračne sile s kojim se dobro bori. Ruţno je jedan od osnovnih

estetskih pojmova koji je samostalan u odnosu na druge. Ono je forma kojom se odstupa odestetski dopadljivog da bi se pojačao izraz i da bi se doprlo do onog unutarnjeg koje u strogojformi lijepoga kao harmonije moţe biti zapostavljeno.4 Upravo je to unutarnje značenje onokoje ruţno odreĎuje kao pozitivno ili kao negativno ruţno. Tako je ruţno prema PaĎanu

pozitivno ruţno ako je to smišljen izraz i ako je uspostavljena komunikacija s njegovim promatračima. Ruţno ima negativan predznak ako je djelo loše o blikovano kao posljedica

pogrješno postavljene funkcije i ako je nekomunikativno.5

Rosenkranz smatra da je ruţno relativan pojam koji je razumljiv jedino u odnosu prema pojmu lijepoga:

„Ruţno postoji samo utoliko što postoji lijepo, koje je njegova pozitivna pretpostavka. Danema lijepoga, ne bi bilo ni ruţnoga, jer postoji jedino kao negacija lijepoga. Lijepo jeiskonska boţanska ideja, a ruţno, upravo kao njezina negacija, postoji tek sporedno. Ta bliska

povezanost lijepoga s ruţnim u smislu samouništenja takoĎer je polazište za mogućnost da sei ruţno negira: da, utoliko što je negacija lijepoga, ponovno riješi svoju opreku prema lijepomvraćajući se u jedinstvo s njime. U tom procesu lijepo se pokazuje kao snaga koja uspijevaiznova ovladati pobunom ruţnoga.“6

Rosenkranz je u estetici razvio analogiju izmeĎu ruţnog i moralnog zla. Kao što je zlo usuprotnosti s dobrim, tako je ruţno u suprotnosti s lijepim. No, već prije njega ta je analogija

bila naznačena kod Augustina koji se bavio opravdavanjem zla u svijetu i tako dao teorijski

okvir kasnijim razdobljima koja su se bavila estetikom ruţnoga. Assunto smatra da estetikaruţnoga ne bi bila moguća bez Augustinove vizije općeg poretka u kojem zlo i ruţno imajusvoje mjesto.7 Vaţno je stoga istraţiti Augustinova misaona traţenja da bi se vidjelo koji je toteorijski okvir u kojeg smješta opravdanje zla i ruţnoga.

2. Augustinova misaona traţenja

Aurelije Augustin rodio se 354. g. u Tagasti u Numidiji, sjevernoafričkoj rimskoj pokrajini.Početnu naobrazbu dobio je u svom rodnom mjestu, a pouku u gramatici, knjiţevnosti iretorici u Madauri i Kartagi. Posvetio se učiteljskom pozivu najprije u Tagasti, a kasnije u

Kartagi. Kroz to vrijeme podao se razvratnom ţivotu o čemu piše u svojem autobiografskomdjelu Confessiones (Ispovijesti) u 13 knjiga.8

U svojim traţenjima 373. g. prišao je maniheizmu koji je osnovao Mani (216. – oko 277.)

Maniheizam je pokret koji je obiljeţen radikalnim dualizmom u pristupu svijetu, stvarnosti ičovjeku. Osobito je bio naglašen etički dualizam koji govori o sukobu sila dobra i zla učovjeku, a da on pritom nije sposoban tako postupiti da do kraja prevladaju sile dobra.9 Ono

što je privuklo Augustina maniheizmu je njihovo radikalno rješenje pitanja zla.

Augustina muči teodicejski problem: ako je Bog dobar, a on vjeruje da jest, kako je mogućezlo? Odakle zlo? Zato pita:

„Bog je dobar i od svega toga mnogo i neizmjerno uzvišeniji. Pa ipak, jer je dobar, stvorio je

dobra stvorenja: i eto kako ih okruţuje i proţima! Gdje je dakle zlo, odakle je i kojim se putem ovamo uvuklo? Što mu je korijen i što je sjeme njegovo?“10



Smatrao je da Bog nije stvorio zlu narav i zato je zamišljao da osim dobroga Boga postoji itjelesna supstancija zla, koja je imala zlu narav. 11 Slično govori i Platon u svojoj Državi da

nije moguće da bi zla dolazila od bogova.12 Maniheizam mu u početku daje svoj odgovor usvojem ćudoredno – ontičko – kozmičkom dualizmu. Postoje dva nestvorena i neovisna

vječna počela: počelo dobra – svjetla kojemu pripada ime Bog i počelo zla – tame.13

Augustinnije bio sposoban shvatiti duhovnu zbilju. Njegova je ontologija bila ontologija tvarnoga i

vidljivoga.14 Nije bio zadovoljan odgovorom na pitanja koja su ga i dalje mučila: ako me jestvorio Bog koji je ne samo dobar, nego je i sâmo dobro odakle onda to da hoću zlo, a nećudobro? Ako je Ďavao tome začetnik, odakle sám Ďavao kad je čitav red stvoren od predobrogStvoritelja?15 Odlučio je napustiti maniheizam, budući da mu nije mogao dati adekvatneodgovore na njegova pitanja o podrijetlu zla.16 Kao učitelj retorike u Rimu pridruţio seskepticizmu akademika, ali ni njihovim naučavanjem nije bio zadovoljan.17 U svojim

misaonim traţenjima Augustin se sreo s Plotinovim naukom koji mu je pomogao da na novinačin vidi zlo bez dualističkog suprotstavljanja zla Bogu dobra. Kroz Plotinov nauk za kojega

je čitava priroda utoliko zbiljska priroda ukoliko je duh i duša, Augustin je Boga počeo

shvaćati kao duhovnu supstanciju koji sve transcendira i s ničim nije pomiješan, o kome sveovisi, a on ni o čemu.

Iz ove pretpostavke Boga kao duhovne zbilje došlo je i do novog poimanja teodiceje što jeopisano i u njegovim djelima De libero arbitrio (O slobodi volje) i De civitate Dei (O drţaviBoţjoj). U tumačenju zla Augustin stavlja naglasak na četiri ar gumenta: privacije, slobodne

volje, cjeline i estetski argument.

2. 1. Argument privacije

Ţeleći odgovoriti na pitanje odakle zlo, Augustin u De civitate dei daje metafizičko rješenje:

„Zlo nije narav; ono je gubitak dobra, koji je poprimio ime zla.“18

Zlo dakle nije biće i zato ne postoji neko vječno zlo počelo, jer bi se ono okrenulo protiv sebei lišilo bi se svoga bitka. Zato Augustin smatra da je sve stvoreno dobro, pa i ono što je

podloţno raspadanju. Sve stvoreno jest dobro, ali ne apsolutno dobro, nego relativno dobro u

svom redu. Zlo stoga, nije biće, nego privatio boni ili defectus boni. Stvoreno biće je dobro jer ga je Bog stvorio i jer postoji, a promjenjivo je, jer je stvoreno ni iz čega. Time Augustinisključuje emanacijsko poimanje nastajanja konačnih bića i naglašava da stvorena bića nisudio njegove naravi. Bog ne stvara bića iz već nečeg postojećeg niti iz sebe, nego ex nihilo – ni

iz čega.

19

Nema zla u sebi, no stvorena bića, budući da su promjenjiva mogu se narušavati i tonarušavan je ili privatio, koje je ujedno i privatio boni, naziva zlom koje nije supstancija, nego

dinamika prema niţem ili prema nebitku. No, to biće ipak čuva neki bonum, sve dok je biće.20

Najniţi stupanj koji biće moţe dosegnuti nije malum u sebi, nego biće jednostavno moţe prestati biti. Prestankom biće prestaje i njegov bonum i malum.21 Time se gubi svaki

ontološki smisao pitanja: odakle zlo? No, postavlja se novo pitanje: zašto činimo zlo? Takozlo postaje moralno pitanje.

2. 2. Argument slobodne volje

Platon u svojem spisu Država piše da bogovi nisu krivi za zlo22 i da krivica za zlo pripada

onome koji bira, a ne Bogu.23

Augustin razraĎuje ovu misao i piše da zla djela potiču od zlevolje, ali da sama volja nema nekog uzroka.24 Augustin se pita koji je uzrok prve zle volje?



Odgovara:

„Zla volja je tvorni uzrok zla djela, dok zloj volji ništa nije tvorni uzrok.“25

Početak zle volje nije neki tvorni uzrok (causa efficiens), nego manjkavi uzrok (causadeficiens). Taj manjak nastaje ne zbog toga što se volja okreće bićima koja su zla, nego zbogtoga što se ona okreće zlim načinom.26 Uzrok zla odmetnutih anĎela i čovjekova grijeha nijenešto izvanjsko obzirom na volju, nego je to volja koja hoće činiti zlo. Zlo ima svoje

podrijetlo u zlouporabi volje. Taj zaokret anĎela i čovjeka prema zlu ne potječe od Boga, nego je to manjkava kretnja, a svaki je manjak ex nihilo, a on je u našoj moći.27

2. 3. Argument cjeline

Augustin tvrdi da Bog koristi ljudsko zlo u dobre svrhe. Sve što postoji i što moţe izgledatizlo, u stvari je dobro zato što je neophodan dio cjeline koje je dobra:

„Sve što postoji, samim je tim dobro.“28

Sve vrste zla Augustin promatra u vidu nekog do bra ili kao kaznu za grijeh. Bez obzira što jegrijeh nedostatak reda, on ipak u biti ne remeti ljepotu slike svega stvorenoga:

„Jer kao što je slika lijepa i s crnom bojom smještena na svoje mjesto, tako je lijepa isveukupnost stvari čak s grješnicima, iako kad se oni razmotre sami za sebe, njihova je

ruţnoća gnusobna.“29

Bog koji je svemogući i apsolutno dobro, pripušta zlo. On ga ne bi pripustio da „nije predvidio koje će dobro učiniti od njegova zla.“30

2. 4. Estetski argument

Prema ovom argumentu dobro se više cijeni kad se promatra u kontrastu sa zlim. Ljepotasvijeta bila bi manja ukoliko zlo ne bi postojalo kao suprotnost dobru. Kad govori o ljepoti

sveukupnosti onda smatra da po Boţjoj odredbi ta ljepota postaje još krasnijom samomoprekom suprotnosti:

„Antithesis, kako se zovu, svakako idu meĎu najljepše urese knjiţevnog izričaja; latinski bi to bile opreke (oppositia) ili jasnije 'protupostavke' (contrapositia)… I tako, kao što te oprekesuprotstavljene jedne drugima tvore ljepotu izričaja, tako se i ljepota tijeka vjekova slaţe odsuprotnosti opreka, ali ne riječi, nego stvari.“31

3. Estetika ruţnoga

Kada govorimo o estetskom izraţavanju ruţnoga onda treba uzeti u obzir tri razine pristuparuţnome: izraţavanje ruţnog po sebi (raspadanje tijela, krvave rane, izmet), izraţavanjeformalno ruţnog (neravnoteţa organske veze izmeĎu dijelova neke cjeline) i umjetničko

prikazivanje obje pojave.32 Iako nam na razini ruţnog po sebi i formalno ruţnog stvari i

pojave mogu biti odbojne, na razini umjetničkog prikazivanja to ruţno postaje prihvatljivoako je na lijep način prikazana ruţnoća ruţnoga. Tako Kant smatra da:



„Lijepa umjetnost pokazuje svoju odliku upravo u tome, što ona stvari, koje su u prirodi ruţneili se ne sviĎaju, opisuje lijepo. Furije, bolesti, pustošenje rata i slično mogu se kao štetnostivrlo lijepo opisati , štoviše predočiti čak u slici.“33

Iako Platon smatra da bi bilo dobro izbjegavati portretiranje ruţnoga34

u umjetnosti, antičkomrazdoblju nije nedostajalo portretiranja likova koji su bili posvemašnja suprotnost grčkomidealu savršene ljepote (satiri, kentauri, Meduza, Kiklop, Sfinga). No, tek dolaskomkršćanstva prikazivanje ruţnoga dobilo je svoju punu legitimnost. Tako Hegel ističe dastvaranjem kršćanskog senzibiliteta i umjetnosti koja je izraţava, središnja mjesta postaju bol,

patnja, smrt, mučenje i tjelesne deformacije koje jednako trpe i ţrtve i krvnici.35 To je

omogućeno upravo Augustinovim opravdavanjem zla i ruţnoga, pa su onda i čudovišta lijepa, jer su bića i kao takva doprinose harmoniji cjeline. Daljnji doprinos prikazivanju ruţnoga dalo je prikazivanje Kristova raspeća čime su ruţno i patnja uvedeni u slavljenje boţanskoga i nataj način otkupljeni jer su u sluţbi poboţnih ciljeva.

Pitanje koje iz ovoga proizlazi glasi: dokle se moţe ići u prikazivanju ruţnoga? Postoje limoralni okviri kojih bi se u prikazivanju ruţnoga u umjetnosti trebalo drţati? Je li moralno

podreĎeno ili nadreĎeno estetskom? Lijepo stvorenoga u razdoblju patristike i srednjeg vijekaima svoj izvor u Bogu – Stvoritelju. Lijepom se prema ovom shvaćanju pristupakontemplabilnošću inteligibilnog, a inteligibilno lijepo je pretpostavka perceptibilno lijepog.36

Po toj pretpostavci inteligibilno lijepo teţi prema konačnoj svrsi, a to je uspon prema Bogu

kao konačnom Dobru. Umjetnost je suverena na svom vlastitom području i nije podreĎenanijednoj kreposti, no po subjektu i u subjektu podreĎena je dobru subjekta – čovjekovoj svrsi iljudskim krepostima.37 Ovdje dolazi do sukoba kreposti razboritosti i umijeća. Kako kaţeMaritain:

„Razboritost je viša od umijeća s obzirom na čovjeka. Umijeće – barem ono koje, teţeći prema ljepoti, ima spekulativno obiljeţje – naprosto je metafizički više od razboritosti.“38

Ipak, da bi se umjetničko djelo ispravno prosudilo potrebne su obje kreposti. S obzirom na

prikazivanje zla i ruţnoga odgovor na pitanje dokle se moţe ići, je u ostvarivanju napetostikreposti razboritosti i umijeća. Radi se o uzroku i konačnoj svrsi. S obzirom na prikazivanjezla estetsko je često shvaćeno kao autonomna sfera koja ne podlijeţe moralnim zahtjevima iako se zlo redefinira u estetski objekt ono gubi svoje moralne kvalitete.39 Ako se radi o zlu

poradi njega samoga, onda se radi o moralnom uzroku postupka i ono je neprihvatljivo. Ako

je uzr ok estetski više nije riječ o izboru moralnog zla zato što je moralno zlo, nego zato što je

u sluţbi umjetničkog prikazivanja.

40

Prikazivanje ruţnog u umjetnosti koja je ljudsko djeloovisi o dispozicijama subjekta u kojem se nalazi. Te dispozicije ne tvore umjetnost, ali je

uvjetuju.41

4. Zaključak

Kada antropologija istraţuje različite kulture onda se usmjerava na vrijednosti tih kultura krozkoje pokušava zaključiti o njihovoj povijesti i pogledima na svijet. Jedna od tih vrijednosti je iumjetnost kao kreativna upotreba mašte za interpretaciju, razumijevanje i uţivanje ţivota.Svaka kultura je kroz umjetnička djela ostavila svjedočanstvo onoga što je smatrala da jelijepo ili da je ruţno i na taj način je dala svoju interpretaciju ţivota.



Kultura zapadne civilizacije takoĎer ima svoju povijest lijepoga i ruţnoga. Ovdje nastupafilozofija i pita za utemeljenje govora o odnosu lijepoga i ruţnoga. Ruţno je kategorija koja jedugo smatrana ovisnom o lijepome. Kao negacija lijepoga. Početak osamostaljivanja ruţnoganalazi se u opravdanju zla kod Augustina koji zlo opravdava kao neophodan dio cjeline koja

je dobra. Tako i ruţno odstupa od estetski dopadljivog da bi se pojačao izraz i da bi se doprlo

do onog unutarnjeg i time daje svoj doprinos cjelini estetsk og doţivljaja. No, moţemo li govoriti o potpunoj samostalnosti ruţnoga? Čini se ipak da ne. Lijepo i ruţnoostaju dva meĎusobno povezana krila onoga što zovemo cjelovitost. Moţda je bolje govoriti ovećoj samostalnosti ruţnoga u odnosu na lijepo gdje ruţno nije više samo negacija lijepog,već svojom sloţenošću i bogatstvom omogućuje cjelovitiji i dublji estetski doţivljaj.

Literatura

1. Aurelije Augustin, Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997. 2. Aurelije Augustin, O državi Božjoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995.

3. Aurelije Augustin, O slobodi volje, Demetra, Zagreb, 1998.4. Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Estetika, Izdavačko – grafički zavod, Beograd, 1975. 5. Immanuel Kant, Kritika rasudne snage, Kultura, Zagreb, 2001.

6. Ivan Tadić, Augustinovo poimanje zla, Filozofska istraţivanja 92, God. 24 (2004), sv. 1

7. Jacques Maritain, Umjetnost i skolastika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001.

8. J. Pavić – T. Z. Tenšek, Patrologija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993. 9. Laš Fr. H. Svensen, Filozofija zla, Geopoetika, Beograd, 2001.

10. Mali teološki leksikon, priredio Giacomo Canobbio, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002. 11. Max Dessoir, Estetika i opća nauka o umjetnosti, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1963. 12. Platon, Država, Naklada Jurčić, Zagreb, 2001.

13. Rosario Assunto, Teorija o lepom u srednjem veku, Srpska knjiţevna zadruga, Beograd,1975.

14. Umberto Eko, Istorija ružnoga, Beograd, Plato, Beograd, 2007.

15. Umberto Eco, Povijest ljepote, HENA COM, Zagreb, 2004.

16. Vladislav Tatark jevič, Istorija šest pojmova, Nolit, Beograd

17. Zvonko PaĎan, Estetika ružnoga u arhitekturi, Školska knjiga, Zagreb, 2008.

1 Usp. Vladislav Tatarkjevič, I storija šest pojmova, Nolit, Beograd, str. 115

2 Usp. Isto, str. 117

3 Rosario Assunto, Teorija o lepom u srednjem veku, Srpska knjiţevna zadruga, Beograd, 1975., str. 31

4 Usp. Max Dessoir, Estetika i opća nauka o umjetnosti, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1963., str. 114

5 Usp. Zvonko PaĎan, Estetika ružnoga u arhitekturi, Školska knjiga, Zagreb, 2008., str. 1866 Citat preuzet iz: Umberto Eco, Povijest ljepote, HENA COM, Zagreb, 2004., str. 135

7 Usp. Rosario Assunto, Teorija o lepom u srednjem veku, Srpska knjiţevna zadruga, Beograd, 1975., str. 72

8 Usp. J. Pavić – T. Z. Tenšek, Patrologija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., str. 240

9 Usp. Mali teološki leksikon, priredio Giacomo Canobbio, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., str. 156

10 Aurelije Augustin, Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., VII, 5, 7, str. 136

11 Usp. Isto, V, 10, 20, str. 99

12 Usp. Platon, Država, Naklada Jurčić, Zagreb, 2001., 391e, str. 121

13 Usp. Mali teološki leksikon, priredio Giacomo Canobbio, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., str. 154

14 Usp. Aurelije Augustin, Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., VII, 1, 1, str. 131


16 Usp. Isto, V, 7, 12, str. 92

17 Usp. Isto, V, 14, 25, str. 103

18 Aurelije Augustin, O državi Božjoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., XI, 9. 22, str. 27




20

Usp. Isto, VII, 13, 19, str. 14621

Usp. Ivan Tadić, Augustinovo poimanje zla, Filozofska istraţivanja 92, God. 24 (2004), Sv. 1, str. 27922

Usp. Platon, Država, Naklada Jurčić, Zagreb, 2001., 379c, str. 106 23

Usp. Isto, 617e, str. 37924

Usp. Aurelije Augustin, O državi Božjoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., XII, 6., str. 17325

Isto, XII, 6., str. 10126 Usp. Isto, XII, 8., str. 107

27 Usp. Aurelije Augustin, O slobodi volje, Demetra, Zagreb, 1998., II, 20, 54, str. 222

28 Aurelije Augustin, O državi Božjoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., XII, 8, str. 107

29 Aurelije Augustin, O državi Božjoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., XI, 23, 1, str. 53

30 Isto, XXII, 1, 2., str. 311

31 Isto, XI, 18, str. 43

32 Usp. Umberto Eko, Istorija ružnoga, Beograd, Plato, Beograd, 2007., str. 19

33 Immanuel Kant, Kritika rasudne snage, Kultura, Zagreb, 2001., I, 2, 48, str. 151 - 152

34 Usp. Platon, Država, Naklada Jurčić, Zagreb, 2001., III, 401a – 401c, str. 146

35 Usp. Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Estetika, Izdavačko – grafički zavod, Beograd, 1975., I, 3, 1, str. 156

36 Usp. Rosario Assunto, Teorija o lepom u srednjem veku, Srpska knjiţevna zadruga, Beograd, 1975., str. 72

37 Usp. Jacques Maritain, Umjetnost i skolastika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001., str. 57

38 Isto, str. 63

39 Usp. Laš Fr. H. Svensen, Filozofija zla, Geopoetika, Beograd, 2001., str. 98

40 Usp. Isto, str. 101

41 Usp. Jacques Maritain, Umjetnost i skolastika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001., str. 59

dodlek zlo kod augustina i estetika ruznoga

Documents